Globalni edukacijski pionir olakšava svojim učenicima 'glatki' prijelaz u učionice

Doista, finski učenici su u posljednjih desetak godina postizali izvrsne rezultate na međunarodnim standardiziranim testovima. Ali, učenici nisu bili jedino što me zastrašivalo. Bojao sam se i njihovih učitelja.

Da sam odabrao nastaviti obrazovanje za osnovnoškolskog učitelja u Finskoj (umjesto u SAD-u), morao bih se prijaviti na nekoliko sveučilišta koja educiraju nastavnike i koja godišnje prihvaćaju samo 10 posto kandidata.

Ti programi su toliko izuzetno selektivni, tvrdi Amanda Ripley u svojoj knjizi „Najpametnija djeca na svijetu“. Osim toga, finski programi za obuku učitelja zahtijevaju pet godina učenja teorije, prakse i pisanja disertacije. U usporedbi s finskom verzijom, moja američka dvogodišnja diploma iz osnovnog obrazovanja čini se vrlo skromnom.

Iskreno, sumnjao sam u to hoću li moći preživjeti u finskim školama, s obzirom na napredne učenike i dobro uvježbane učitelje, ali moje samopouzdanje je poraslo kada sam se sjetio jednog dijela svoje obuke u SAD-u: kako započeti školsku godinu.

Kad sam spakirao prtljagu zbog preseljenja u Helsinki 2013. godine, ponio sam sa sobom svoj vjerni fakultetski priručnik: „Prvi dani škole“, autora Harryja i Rosemary Wong.

„Vaš uspjeh tijekom školske godine odredit će ono što napravite tijekom prvih dana škole.“ U svojoj kopiji knjige entuzijastično sam napisao „Istina!“ na marginama i zaokružio tu rečenicu olovkom. „Sve mora biti spremno i organizirano kada škola počne“, preporučili su autori.

Poput mnogih američkih učitelja koje poznajem, i ja sam tu filozofiju shvatio prilično ozbiljno – do te mjere da sam ušao u naviku stvaranja vrlo detaljnih planova lekcija za prvih nekoliko dana škole. Ti planovi uglavnom su bili usmjereni na poučavanje učenika važnim procedurama i rutinama, poput onih za odlazak na WC. Stoga, da bi sve bilo spremno za taj veliki, prvi dan škole u Finskoj, napravio sam ono što sam oduvijek radio kao učitelj u Americi: proveo sam ljeto ispunjavajući planer i aranžirajući svoju učionicu.

Ali, u Finskoj, kad je stigao taj prvi tjedan škole, primijetio sam nešto vrlo čudno.

Mnogi moji finski kolege nisu posjetili svoje učionice cijelo ljeto. Dan prije početka škole upoznao sam jednu mladu učiteljica koja je priznala da još nije odlučila što će raditi taj tjedan. Bio sam šokiran. Činilo mi se da moji visokouvježbani finski kolege nisu izgledali pretjerano spremni ili organizirani za prvi dan škole. Činilo mi se da su previše opušteni.

U međuvremenu, ja sam bio pod nevjerojatnim stresom dok sam se pokušavao držati udžbenika od riječi do riječi.

Tijekom jedne od mojih detaljno skriptiranih lekcija tog tjedna rekao sam učenicima petog razreda da ćemo vježbati rutinu hodanja u ravnoj liniji – i odmah sam čuo uzdisaje. Očito, moji finski učenici su se samostalno kretali hodnicima još otkako su bili prvašići, i moj im je plan bio dosadan. Osramoćen, odbacio sam taj zadatak i brzo prešao na drugu aktivnost. Ušao sam u tu školsku godinu misleći da će, dok kontroliram sat i fizički okoliš, sve biti u redu u mojoj učionici. Ali, moji finski kolege i učenici su poljuljali to uvjerenje.

Činilo se da oni žele da stvari ipak budu malo opuštenije na početku godine.

Da bih bolje shvatio tu filozofiju, nedavno sam razgovarao s nekoliko finskih učitelja, od kojih nijedan nikad nije bio poučavan „pravilnom“ načinu započinjanja školske godine.

„Mislim da je važno imati 'mekani početak' kako bi se dopustilo da djeca nježno usvoje školske rutine i procedure“, rekla je Johana HOPIA, učiteljica u osnovnoj školi Martti Ahtisaari.

U njezinoj učionici prvih nekoliko dana je obično provedeno u pričama o ljetnom odmoru, igranju igara i zajedničkom vježbanju. Tijekom tog vremena ona učenicima ne dijeli ni udžbenike, niti zadaje domaću zadaću.

Jere LINNANEN, učitelj povijesti u Maunula Comprehensive School u Helsinkiju, želi da njegovi učenici imaju „organski proces“ povratka u školu.

„Želim započeti školu sa što manje stresa“, kaže Linnanen. Ovog kolovoza on i njegovi kolege odveli su četiri grupe učenika u obližnji park, gdje su pričali, plesali i igrali Pokemon Go. Linnanen je opisao prvih nekoliko školskih dana kao „ryhmäyttäminen“, što se doslovno prevodi kao „grupiranje“, ali znači nešto slično engleskoj sintagmi „team building“.

U školi u Helsinkiju u kojoj poučavam također vrijedi slična politika – učitelji i učenici počinju s pola dana, a redovni raspored uvodi se tek sljedeći tjedan.

Čak i u srednjim školama u Finskoj uobičajeno je da učenici nemaju redovne satove prvi dan škole. Učenici obično dobivaju dodatni dan da se priviknu na novi školski okoliš. „Mi želimo da se oni osjećaju više kao kod kuće u svojoj novoj školi prije nego što pravi rad počne“, kaže Taru POHTOLA, učiteljica stranog jezika u srednjoj školi Vantaa’s Martinlaakso.

Mnogi finski edukatori s kojima sam razgovarao prepoznali su da je razredna struktura, koja obično potječe iz utemeljenja pravila, rutine i procedura, vrijedna i korisna, ali su najprije naglasili važnost kultiviranja bezstresnog okruženja za učenje. Sličnu filozofiju možemo naći u finskom najnovijem kurikulumu za osnovnu edukaciju: „Učenje je podržano mirnom i prijateljskom radnom atmosferom i smirenim raspoloženjem“.

Prema Paulu TOUGHU, autoru knjige „Pomoći djeci uspjeti“, utemeljenje školskog okruženja „u kojem učenici imaju osjećaj pripadnosti, neovisnosti i razvoja“ pomaže djeci razviti ključne nekognitivne sposobnosti, poput otpornosti, ustrajnosti i samokontrole. Tough to naziva „drugačijom paradigmom“, koja točnije predstavlja ono što se događa u današnjim uspješnim učionicama:

„Učitelji stvaraju određenu klimu, učenici se ponašaju drugačije u odnosu na tu klimu, a ta nova ponašanja vode do uspjeha. Jedna od najupečatljivijih otkrića istraživača, prema Toughu, jest da „većini djece najvažniji okolišni faktori imaju manje veze sa zgradama u kojima žive nego s odnosima koje doživljavaju – tj. načinom na koji su odrasli u njihovim životima u interakciji s njima, pogotovo u vrijeme stresa.“

Tijekom svojih prvih dana poučavanja u Finskoj odveo sam svoje učenike u jednu od školskih dvorana na strukturirane, grupne igre. Ja sam odabrao aktivnosti, a oni su slijedili moja pravila. Ali, ta rutina im je brzo dosadila, većinom zato što sam ostao bez zabavnih igara koje bih im mogao predstaviti.

Nasreću, jedan od mojih učenika je predložio da se igramo „Udari limenku“, a radilo se o igri koju je moj razred igrao sa svojim učiteljem u četvrtom razredu. Pristao sam i mali plavokosi dječak se vratio s praznom plastičnom bocom.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana škole igrao sam „Udari limenku“ sa svojim učenicima barem jednom svaki dan. Zapravo, to je bila jedina grupna igra koju su željeli igrati sa mnom.

Uz tu igru s učenicima naučio sam da je najvrjednija stvar koju mogu napraviti tijekom tih ranih dana škole opustiti se – baš poput mojih opuštenih finskih kolega – i jednostavno uživati u odnosu sa svojim učenicima.

....................

NAPOMENA:

• Autor članka Tim Walker je američki učitelj koji radi u Finskoj. Redovito piše o finskoj edukaciji, a autor je knjige „Poučavati kao u Finskoj: 33 jednostavne strategije za radosne učionice“.
• Izvor: theatlantic.com