Uporni mitovi u obrazovanju i kako ih se riješiti

Dok djeca u Engleskoj i Walesu ponovno sjedaju u školske klupe, zabrinjava činjenica da će mnogi nastavnici novo polugodište započeti vjerujući u metode poučavanja koje su već raskrinkala stručna istraživanja.

Jedan od najpoznatijih „edumitova“ su stilovi učenja, odnosno ideja da postoji niz stilova učenja, kao što su vizualni, slušni ili kinestetički (taktilni) te da određena djeca reagiraju bolje na odgovarajući stil učenja.

• Stilovi učenja su prelako prihvatili pojedine škole i nastavnici, unatoč nedostatku dokaza o njihovoj učinkovitosti.

Prevaga preporuci za stilove učenja u Centralnom programu inicijalnog školskog obrazovanja (eng. School Centred Initial Teacher Training) od Durhama do Surreyja i Cornwalla pokazuje koliko je koncepcija stilova učenja duboko ukorijenjena.

Unatoč razotkrivanju, koncepcija je još dio formalne edukacije nastavnika i učitelja školskog obrazovanja.

Zašto se, usprkos dokazima protiv njih, „edumitovi“ još prihvaćaju i primjenjuju?

■ MAČAK U VREĆI ■

Google pripretraživanju za pojam „stilovi učenja“ otkriva 5,9 milijuna linkova. Mnoge web stranice su posvećene tome, zajedno sa srodnim pristupima obrazovanju i varijacijama na temu.

Stranice nude „svjedočenja“ o učinkovitosti, ali vrlo malo čvrstih revidiranih dokaza. Istraživanja iz područja psihologije i medicinskog obrazovanja pokazala su neuspjeh stilova učenja kao učinkovitog pristupa poučavanju.

Sustavna obrada stilova učenja katalogizirala je 71 različiti model stilova učenja, od kojih su 13 „glavni modeli“.

Dovoljno je navesti zaključak obrazovnih stručnjaka Myrona DEMBA i Keitha HOWARDA, u njihovom radu na temu upotrebe stilova učenja iz 2007. godine:

Metode stilova učenja nisu se pokazale valjanima i pouzdanima, ne postoji korist iz primjene preferiranog stila učenja niti postoji dokaz da razumijevanje nečijeg stila učenja poboljšava proces učenja i s njim povezane rezultate.

■ ŠIRENJE OBRAZOVNIH MITOVA ■

Od sveprisutnog programa Brain Gym (Gimnastika za mozak), koji je cvjetao kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih godina, do ideje da neki ljudi više koriste jednu stranu mozga nego drugu ili „činjenice“ da koristimo samo 10 posto našeg mozga proces širenja tih mitova je kompleksan i teško ga je razumjeti.

Tko je kriv? Krivnja leži pred vratima sveučilišnih tečajeva za inicijalno obrazovanje te komercijalnih kompanija, individualnih „edukacijskih savjetnika“ i nekih učitelja.

• Čak i odjel za obrazovanje (DFE) smatra da su sveučilišta promovirala „beskorisne“ teorije o poučavanju i učenju.

Ipak, istraživanje koje je proveo Welcome Trust, a objavio dobrotvorni Sense about Science, pokazalo je da učitelji većinom nisu preuzeli stilove učenja od sveučilišnih edukacijskih tečajeva.

Oni idu usmenom predajom, „od usta do usta“ od njihovih institucija (53 %), pojedinih kolega (41 %) te pružatelja usluga osposobljavanja (30 %) koji su često povezani s promotorima spomenutih neuromitova.

■ JESU LI NAM MITOVI POTREBNI? ■

Mitovi često imaju neko utemeljenje u stvarnosti. Što se tiče stilova učenja, nema sumnje da će se ljudi izjasniti za preferirani proces učenja, ali to ne znači da oni uče bolje koristeći taj „stil“.

Stilovi učenja također dobivaju na snazi u obrazovnoj zajednici zbog stapanja s pritiskom da se sadržaj na nastavi isporuči na različite načine.

Načini isporuke informacija djeci trebaju biti raznoliki pa makar samo zato da se izbjegne dosada.

Raznolikost u prezentaciji sadržaja i istraživanju ideja nije loša. Problem je u tome što to može nehotice dovesti do dokaza da ideja u praksi zapravo funkcionira. Mnogo puta sam bio u prilici čuti od učitelja da stilovi učenja uspješno funkcioniraju bez obzira na rezultate istraživanja.

U ovom slučaju valja se prisjetiti HAWTHORNEOVOG EFEKTA: jednostavno učiniti nešto na drugačiji način može rezultirati učinkom i taj učinak može biti pozitivan, ali ne mora biti stvaran.

■ OSPOSOBLJAVANJE JE KLJUČ ■

Protiv „edumitova“ možemo se boriti tako što ćemo učiteljima pružiti dokaze i pokazati im da je ideja koju su smatrali istinitom zapravo mit.

Kad bi barem bilo tako jednostavno.

Socijalni psiholog Norbert Schwartz i njegovi kolege pokazali su da se ljudi često, suočeni s nepobitnim dokazima da su pojedini iskazi lažni, pogrešno sjećaju lažnog iskaza kao istinitog.

Potez uklanjanja inicijalnog obrazovanja sa sveučilišta i povećanje programa osposobljavanja na školskoj bazi mogli bi imati suprotan učinak onome čemu se nadao odjel za obrazovanje(DFE). Umjesto da „edumitovi“ i beskorisne teorije izumru, mogli bi još više dobiti na važnosti pa bi ih bilo teško ukloniti iz nastave.

Jednom kad se zablude ukorijene, vrlo ih je teško ukloniti.

Što se model edukacije učitelja više kreće k modelu osposobljavanja na školskoj bazi, potencijal ugrađivanja zabluda uvećava se eksponencijalno.

Učitelji trebaju učiniti dvije stvari kako bi poboljšali svoj rad i zamijenili nefunkcionalne metode funkcionalnima.

Prvo, osposobiti se da vide izvan okvira privlačnih, ali praznih tvrdnji i uvjeravanja obrazovnih zmija, i drugo, da se podvrgnu učinkovitoj profesionalnog obuci na poslu koja se pokazala pouzdanom i učinkovitom. [IZ STRANIH MEDIJA | theconversation.com ]