Zašto učenici uče?

Rezultati predstavljeni u novom izvještaju Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu ukazuju da u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske ne postoji sustavno poučavanje o tome kako učiti i organizirani razvoj znanja, vještina i stavova vezanih uz učenje. Navedeno je naročito izraženo u predmetnoj nastavi koju karakterizira velik broj obveznih predmeta, izrazita orijentacija na sadržaje i vrlo nefleksibilna organizacija nastavnog procesa. Pod utjecajem informatizacije u kojoj su sadržaji i činjenice postali izrazito dostupni, jasno je da se obrazovni sustavi trebaju odmaknuti od usmjerenosti činjenicama i usmjeriti k razvoju procesa, prije svega učenja.

Smanjuje se roditeljska podrška

Stoga bi sve najavljene promjene u hrvatskom obrazovanju trebale krenuti od načelnog stava, da se u formalnom obrazovanju treba naučiti učenike kako učiti. Odgovori učenika ukazuju da hrvatski osnovnoškolski sustav krasi činjenica da učenici percipiraju da im učitelji daju podršku. Radi se o važnom nalazu jer ukazuje da ljudski odnos koji predstavljaju osnovu cjelokupnog odgojno-obrazovnog procesa nije izgubljen u hrvatskim školama.

Odgovori učenika ukazuju da se kroz obrazovanje smanjuje roditeljska podrška u praktičnom smislu. Zanimljiv je podatak da je praktična podrška i kod učenika četvrtog i kod učenika osmog razreda češća kod dječaka. Posebno je važno naglasiti da se kroz obrazovanje smanjuje svakodnevna komunikacija između djece i roditelja o tome što se radilo u školi. Istovremeno raste podsjećanje o tome da je obrazovanje važno i inzistiranje da je potrebno učiti svaki dan.

Uči se za ocjenu, a ne zbog unutarnjih motiva

Rezultati ukazuju da učenici slabijeg uspjeha iskazuju da im roditelji češće ukazuju na potrebu svakodnevnog učenja, što je u potpunom neskladu s postotkom učenika koji doista uče svaki dan. Glavni motivi za učenje vezani su uz postizanje što boljih ocjene i mogućnost upisa u željenu srednju školu. Problematično je, međutim, što je kod učenika vrlo rijetko prisutno učenje vođeno unutarnjim motivima, primjerice interesom za sadržaj koji se uči, potrebom stjecanja znanja i vještina, uživanjem u aktivnosti učenja, kao i to što se prisutnost takvog učenja još i smanjuje od četvrtih do osmih razreda. Iako se može tvrditi da su takvi nalazi dijelom rezultat nepovoljnog društvenog konteksta koji vlada u Hrvatskoj i posljedica prilagođavanja učenika navedenom kontekstu u pristupima učenju, stavu prema radu itd., sigurno je da određeni elementi obrazovnog sustava doprinose takvim negativnim motivacijskim obrascima.

Tu prije svega treba istaknuti postojeće obrasce vrednovanja i ocjenjivanja obrazovnih postignuća učenika koji potiču samo učenje za ispitivanje i učenje za ocjenu, predmetne nastavne programe koji ne korespondiraju s interesima i kognitivnim kapacitetima učenika, ali i model selektivnog upisa u srednje škole na temelju zaključnih ocjena.