Jesu li u laži uvijek kratke noge?

Najzad je izišlo na vidjelo: Tobi (9) nije dobio slatkiše od Lukasa, nego ih je kupio, i to novcem koji mu je majka dala za razrednu kasicu-prasicu. „Nekoliko tjedana kasnije našla sam u Tobijevu ruksaku poruku njegove razrednice u kojem me moli da napokon uplatim doprinos u razrednu blagajnu. Bila sam zapanjena“, kaže Tonijeva majka.

Razumljivo, laž vrijeđa. Posebno od vlastite djece. I, naravno, postavljaju se pitanja –„Jesam li u nečem pogriješio?“ ili „Zašto naše dijete laže?“ Istina je jedna od najviših vrijednosti u našem društvu.

Psihologinja dr. Angelika FAAS objašnjava: „Nijedno dijete nije odraslo, a da nije pokušalo prevariti svoje roditelje. To je normalno. Laganje je kreativna aktivnost. Samo onaj koji dobro ocijeni protivnika i dobro posloži priču, uspije u prijevari. I samo uz pomoć emocionalne inteligencije, a osjećaj za govor i mašta podupiru laž. Zato je sposobnost namjernog laganja veliki korak u razvoju djeteta. Od otprilike pete godine djeca sve bolje razlikuju stvarno od nestvarnog.“

Unatoč tome, ne treba vam poligraf da prepoznate kako vam je dijete upravo slagalo. Jedan pogled je dovoljan. Djeca pri laganju slabije od nas odraslih kontroliraju glas, držanje, mimiku. Četiri su sigurna znaka laži:

• Glas je viši i piskaviji. Djeca govore razgovijetno i polako ili neuobičajeno brzo.
• Trepću očima i vrpolje se.
• Opisuju neobično pretjerano i kompliciraju situaciju.
• Pretjerano su susretljivi i pokušavaju izbjeći pravu temu.

STRAH OD POSLJEDICA VODI K NEISTINI

Razlozi zbog kojeg djeca biježe od istine raznovrsni su. Iza naivne izjave petogodišnjeg djeteta: „Nisam ja“ jednostavno stoji njegova želja: „Ne želim da sam to bio ja“ – ako se na primjer u sudoperu našao skupocjeni parfem. Osmogodišnjak će se zaklinjati da je njegov novi ručni sat jednostavno prestao raditi kad se zapravo nije mogao otrgnuti od zabavne igre s prijateljima. Desetogodišnjak može, zbog očeve verbalne nadmoći, biti stjeran u kut pa će u jednom trenutku reći: „Nisam uopće bio tamo“ – samo tako može doći kraj očevom unakrsnom ispitivanju o razbijenom susjedovom vjetrobranu.

Strah od kazne je čest razlog laganja. Angelika Faas kaže: „Ako djeca često svjesno i podmuklo lažu, roditelji bi trebali razmotriti svoje ponašanje: „Suočava li se moje dijete često s teškim kaznama?“ ili: „Jesam li ja primjer da se lažima lako prolazi kroz život?“

NEKE LAŽI SU SAMO DOBRONAMJERNA ISPRIKA

Djeca su ponekad vrlo osjetljiva i ne žele povrijediti osjećaje drugih. Tako se baki slaže da ne smije propustiti probu zbora. Jednostavno se ne može reći da je tamo dosadno. Tinejdžerima je ponekad nužno prikriti neke stvari. Njima je sve tako novo, bolno i teško i trebaju privatnost, a nitko im ne garantira da roditelji neće ispitivati sve do u detalje.

„Isprike treba tolerirati“, kaže Angelika Faas. „Čak i djeca imaju pravo na tajne, pravo da zadrže stvari za sebe. Teško kažnjavanje zbog laganja nikako ne vodi većoj istinoljubivosti, nego još češćem laganju. Djecu treba uvijek pustiti da očuvaju obraz. Uz malo finesa može se djeci ukazati na njihove prijevare, ali valja ostaviti otvorena vrata kako bi se jednom o tome moglo ponovno razgovarati“, kaže Angelika Faas.

JEDAN PRIMJER: Potpuno ste sigurni da vaše dijete nije opralo zube? Umjesto da ga stavite na stup srama, pokušajte ovako: „Idem još jednom oprati zube. Hoćeš mi praviti društvo?“ Većina djece će iskoristiti priliku da se neprimjetno vrati na put istine. Dijete, također, ponekad pomoću laži želi saznati jesu li mama i tata tako pametni kako se čini. Zadovoljni su kada shvate da je odgovor: Ne!

RODITELJI NIKAD NE LAŽU? NE, UOPĆE!

Riječ je i o pristojnosti. Djecu učimo da, kad prime poklon, kažu „Hvala“ umjesto „Ne želim to“. Izričito tražimo od njih da ne kažu istinu. Istina je i da mi stalno lažemo. Pod krinkom poštovanja i ljubaznosti hvalimo suhu ribu, neobičnu boju kose smatramo „nekako originalnom“, na telefon govorimo da nam se užasno žuri iako imamo sve vrijeme svijeta. Malim prijevarama i lažima izbjegavamo konflikt. Ali, kako se to prenosi na našu djecu? Kako postići tu ravnotežu da nam potomstvo bude iskreno, a pristojno?

Kad četverogodišnjak do u detalje opisuje fizičke nedostatke ostalih putnika u tramvaju: „Mama, ovaj čovjek ima samo jednu nogu“, čovjek bi najradije propao u zemlju od srama. Što pomaže? Objašnjenje da ljudi ne vole da se u njih gleda i o njima govori. To četverogodišnjem djetetu nije tako lako shvatiti, ali je dobar početak.

NAJBOLJI LIJEK PROTIV LAGANJA JE POVJERENJE

„Koliko god da je važna istina, djeca moraju također naučiti da laž može biti i samoobrana i može značiti privatnost i diskreciju. Previše otvorenosti čini nas ranjivima“, kaže stručnjakinja za obitelj dr. Faas. Ona ima još jedan dobar savjet za roditelje: „Što više vjerujete svojoj djeci, manje će lagati. To zahtijeva hrabrost, ali djeca će za to svoje roditelje dugoročno nagraditi – iskrenošću.“ [ IZ STRANIH MEDIJA | familie.de ]