Profesori, učitelji, odgajatelji: Entuzijazam kao pokretač i smisao [1.]

Vrlo dobro znamo da odgojno-obrazovne teme, posebno onda kada imaju pozitivan predznak, ne nalaze previše prostora u najpopularnijim medijima. Ipak, među silnim inventurama...

... godine na odlasku i najavama nove, njih, odgojno-obrazovne djelatnike, proglašavamo našim junacima godine. Riječ je o ljudima koji svakodnevno odgajaju, obrazuju, nose se s nizom ozbiljnih problema, ali i dalje pokreću i inspiriraju.

Budućnost o kojoj svi govore upravo je u njihovim rukama. Stoga, oni su naši "slavni" koje pitamo što je bilo u 2014. i što očekuju od 2015. godine. S obzirom da u javnosti nisu tako vidljivi, naš zadatak nije bio jednostavan pa smo pokušali istražiti, saznati i dati riječ onim odgojno-obrazovnim djelatnicima koji su nam preporučeni kao pokretači, inspirativni ljudi, vrijedni djelatnici… Naravno, to nipošto ne znači da je lista kompletna. Ni blizu. Ipak, nekih novih inventura i tekstova o dobrim školskim projektima neće nedostajati da bi ih otkrili u sljedećim izdanjima.

Svima smo postavili jednaka pitanja, ali svi su odgovorili na sebi svojstven, jednako vrijedan i snažan način.

•  Što je obilježilo odgojno-obrazovni život na razini Hrvatske 2014. godine?

(Npr. koji procesi, političke odluke, odluke, posebni projekti….)

• Kakva je, iz vaše perspektive i na razini vaše ustanove, bila 2014. godina?

(Npr. zanimljivi izazovi svakodnevnog funkcioniranja i rada, posebne aktivnosti….)

• Što očekujete od 2015. godine?

(Npr. opća atmosfera, procesi, posebni fenomeni….)

• Čime ćete vi u svom radu oplemeniti 2015.?

(Npr. projekti, aktivnosti, ideje….)

• Što biste poručili svojim kolegama, a što široj javnosti?

(Npr. neka poruka o vrijednosti odgoja i obrazovanja, poziv na akciju i sl.)

…...............................

Mirjana PLEŠE

učiteljica Hrvatskog jezika i bibliotekar po struci,

današnja ravnateljica OŠ „Rudolfa Strohala“ Lokve,

predsjednica etnografske udruge „Ljubitelji lokvarskih starina“.

Odgojno-obrazovnim djelatnicima u radu s učenicima na prvom je mjestu što kvalitetniji rad, što više organiziranja aktivnosti kojima se sudjeluje na školskoj, lokalnoj, goranskoj i županijskoj razini. Time se organizira slobodno vrijeme učenika, radi se na programima suzbijanja nasilja, ovisnosti… Sav rad ometala je BRIGA za sudbinu ustanove, za radno mjesto, nered oko udžbenika.

Protekla je godina brzo prošla jer je za ustanovu bila uspješna, puna aktivnosti, susreta sa srodnim školicama (projekt „Male škole zajedno“), susreta  s uglednim znanstvenicima (projekt „Trag bivših učenika i učitelja naše škole“), napeta (preživjeli smo elementarnu nepogodu).

Očekujem mirniju godinu jer je ovaj ministar razuman, pristojan, nastoji unijeti red. Na lokalnoj razini ne očekujem ništa dobro za našu ustanovu: potpuno izostaje poticaj u potpori, ne samo financijskoj.

Nastavit ćemo aktivnosti: biti mjesto koje će u Lokvama inicirati, poticati i odraditi kulturnu i javnu djelatnost.

Za kraj mogu samo poručiti: ustrajmo, lijepo je raditi s djecom, korisno je i lijepo raditi s kolegama istomišljenicima. Najveća je šteta odustati: dok su žive i aktivne naše male seoske škole, živa su i naša goranska sela.

…...............................

 Kristina TUSTANOVSKI

asistentica u Osnovnoj školi „Srdoči“

"Škola je najprije odgojna, a tek onda obrazovna ustanova.", bila je česta izjava moje razrednice iz osnovne škole. Otada se mnogo toga promijenilo u obrazovnim ustanovama, od strategija učenja i poučavanja do vrednovanja učenika. Mišljenja sam da je praktičan rad tada bio zastupljeniji u nastavi, unatoč prevladavajućem frontalnom tipu predavanja. Mnoštvo prakse izgubilo se uslijed donošenja novih zakonskih okvira, plana i programa. Posljedice posebno uočavam na satovima tehničke kulture. U dobi kada su moji vršnjaci koristili pilice, danas se alat sve manje daje djeci u ruke.

Obraduje me što vidim da školarci sve češće posjećuju kulturne ustanove, u sklopu terenske nastave.

Projekt Inkluzije uvelike je utjecao na metode i principe rada uključivanjem djece s posebnim potrebama u redovno školstvo. Dio te djece uspjelo je pratiti nastavu uz individualizirane pristupe i prilagođene programe. Međutim, to nije uvijek slučaj jer i dalje dio učenika teško savladava gradivo, iako se za njih primjenjuju prilagođene metode. Stupanj potreba za pomoći individualan je od učenika do učenika. Stoga, ukoliko se u razrednom odjeljenju zatekne dijete kojemu je potrebna stalna kontrola i poticaj, sam profesor (učitelj) ne može se dovoljno posvetiti tom djetetu pored ostale djece u razredu. Projekt uključivanja pomoćnika u nastavu pokrenut je s ciljem da se djeci omogući osoba koja im može posvetiti dovoljno vremena i kontinuiranog rada.

Zakonske promjene u školstvu uvelike su utjecale na dignitet ustanove. Zakon o zapošljavanju tehničkog osoblja već je neke škole doveo u situaciju da imaju manjak čistačica, kuharica, kućnog majstora u smjeni jer škole ne mogu zaposliti novo osoblje, niti primiti nekoga za zamjenu kad je netko od osoblja na bolovanju. Tko će u školi bez domara brinuti o grijanju i popravcima? Kako će se odsad zapošljavati tehničko osoblje - u nedoumici su zaposlenici škole, ali i učenici jer nam slijedi hladna zima, a kvaliteta rada ovisi o pogodnim uvjetima radnoga prostora.

Osim toga, tu su sati i sati rada u sklopu dopunske i dodatne nastave. Ukidanjem ili neplaćanjem istih smanjuje se broj prosvjetnih radnika, čime se sputava da obrazovni sustav bude što učinkovitiji.

Samo u protekloj godini dogodilo se mnogo promjena u načinu zapošljavanja i financiranja pomoćnika u nastavi. Mnogo djece još uvijek čeka na adekvatnu pomoć u obrazovanju. Neka od ove školske godine pohađaju nastavu bez pomoćnika, pa je prekinut kontinuitet njihova napredovanja. O svakom djetetu može se raspravljati jedino zasebno. Rad s nekim učenicima rezultirao je evidentnim napretkom, no kod neke djece pomaci su tek minimalni, unatoč prilagodbama i posebnoj pomoći.

Dosad sam radila u tri osnovne škole, susrela se s nadarenom djecom (osobito u likovnom izričaju), djecom što pohađaju redovan program po individualiziranom pristupu i učenicima po prilagođenom programu. Pravo je svakog djeteta da ima ponuđene aktivnosti (u obliku školskih natjecanja i dr.) gdje će moći izraziti vještine u skladu sa svojim mogućnostima. Posebno bih pohvalila organizacije koje su u školska natjecanja (znanstvena, umjetnička, sportska) uvrstila kategoriju namijenjenu djeci s posebnim potrebama, te se nadam da će se ova praksa nastaviti u što većem opsegu.

Svoju ulogu u školstvu nastojim oplemeniti novim ciljevima i uključivanjem u institucije izvan prostora škole. Dio sam projekta koji uključuje kompleksan rad obogaćen istraživanjem u dinamičnoj sredini. Rješavanje svakog problema zahtijeva temeljito i kreativno promišljanje, te se svakodnevno susrećem s novim izazovima.

Smatram da je itekako poželjno biti inovativan, stoga bih kolegama poručila da se ne ustručavaju provesti svoje ideje u djelo. Otvorenost prema novim zamislima može pridonijeti profesionalnom rastu.

Ukoliko okolina prepoznaje značajnu ulogu odgajatelja/učitelja u životu djece, jednog dana odraslih ljudi, svojom podrškom potaknut će entuzijazam učitelja, te onih koje se odgaja i poučava.

…...............................

 Jovanka PAP

profesorica Povijesti;

20 godina radnog staža u osnovnoj školi, radila je u više škola u Primorsko-goranskoj županiji,

najdulje u OŠ Zamet gdje je i sada zaposlena kao učiteljica Povijesti.

Ako izbacimo sve teme koje se koriste u dnevnopolitičke svrhe (kolektivni ugovori, Građanski i Zdravstveni odgoj, vjerska obilježja u školama…), što ostaje? Za nas koji neposredno obavljamo odgojno-obrazovnu djelatnost, kao i uvijek – težak, izazovan i nadasve odgovoran posao osposobljavanja mladih za budući samostalan i produktivan život. Kako se uspješno prilagoditi novim zahtjevima koji se pred nas postavljaju i postići što bolje rezultate, najvažnije je pitanje.

U 2014. godini i dalje smo se prilagođavali promjenama koje traži Nacionalni okvirni kurikulum. Jasno je kako njegova potpuna implementacija traži vrijeme, ali dojam je da je njegova razrada negdje stala, što stvara priličnu zbrku u praktičnoj primjeni. Kurikulum je okvir za stjecanje temeljnih kompetencija učenika prema odgojno-obrazovnim područjima.

Težište je sa sadržaja prebačeno na postignuća, što je svakako pohvalno i neophodno. U praksi se, međutim, sve uglavnom i dalje okreće oko desetljećima nepromijenjenih nastavnih planova i programa. U nastavi povijesti, tako i dalje prevladava, rekla bih, zastarjeli, kronološki koncept. Dobno prilagođen, tematski pristup dao bi puno bolje rezultate od, sadašnjim generacijama neprimjerenog, kronološkog „trčanja“ kroz prošlost čovječanstva. Učenje usmjereno na kompetencije imalo bi tada svoju punu svrhu, a lakše bi se i prirodno uklopili sadržaji Zdravstvenog i Građanskog odgoja u odgojno-obrazovna područja u kojima to doista ima smisla.

Učitelji se još uvijek moraju držati postojećih planova i nemaju takvu slobodu intervencije u sadržaje, bez obzira na usmjerenost na kompetencije učenika.  Često se zato stječe krivi dojam da su učitelji kočnica promjena, što doista nije točno; problem nisu učitelji nego nedovršenost reformi koja često vodi formalnoj primjeni u praksi. Samim time, i rezultati nisu odgovarajući.

Problem našeg odgojno-obrazovnog života često je nedostatak multiperspektivnosti. Pojam je to važan za nastavu povijesti, ali može se i ovdje primijeniti. Ta različitost perspektiva postoji i u doživljaju naše odgojno-obrazovne zbilje ovisno o kojim je sudionicima odgojno-obrazovnog procesa riječ. Ministarstvo, AZOO, učitelji, učenici, roditelji… Svi imaju svoju sliku stanja u školstvu i često ne žele prihvatiti mogućnost da je ta slika jednostrana. Osobno cijenim napore svih uključenih u ovaj proces, od kreatora strategija do krajnjih korisnika, učenika, zbog kojih smo svi mi tu. Unatoč dobrim namjerama, čini mi se da upravo u međusobnoj komunikaciji sudionika odgojno-obrazovnog procesa često dolazi do kratkog spoja.

Problemi su to koje očekujem i u 2015. godini, jer, kao što sam rekla, za temeljite promjene treba vremena. To su ujedno i izazovi – prilagoditi zahtjeve koji se pred nas postavljaju stanju „na terenu“. Zaokupiti i zadržati pozornost učenika i postići stjecanje temeljnih kompetencija veliki je izazov, osobito ako imamo u vidu  primjetne promjene u novim generacijama učenika koje stižu u školske klupe.

Primjećujem također da u ovim zahtjevnim vremenima u našem radu sve veću važnost ima odgojna komponenta. Osobno, meni je jako važna i u poučavanju u okviru svoga predmeta  i na poslovima razrednika.

Dakle, problema ima puno, ali ne nedostaje volje da se oni riješe. Govorim, naravno, imajući u vidu svoje okruženje – radni kolektiv, kolege u mom županijskom stručnom vijeću… Dobra suradnja neophodna je za postizanje pozitivnog ozračja koje onda proizvodi i dobre rezultate. Priroda našega posla je takva da ne možete odustati, da neprekidno morate uvoditi novine, usavršavati se, biti aktivan… O tome svjedoče brojni projekti koji se provode u školi; aktivnošću svih učitelja složi se tako na kraju bogat mozaik koji nam svjedoči da sve što radimo ima smisla.

Moj je „kamenčić“ u tom mozaiku (uz rad na svom predmetu) projekt „Moja Rijeka“. Već tri godine vodim ovu izvannastavnu aktivnost za koju učenici ne dobivaju ocjene; motivira ih samo želja za znanjem i druženjem. Učenici  sedmoga razreda, primjerice, završe nastavu u 14 sati i uz sve obveze oko zadaće,  spremno se pojave u školi u 16 sati i s puno volje sudjeluju u radu. To je ona mala nagrada koja vam pokaže da trud nije uzaludan. Moja očekivanja u narednoj godini zato i nisu spektakularna – samo ovakva mala zadovoljstva koja naš poziv pruža.

Poruka?  Ponovit ću: suradnja među svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa, bez omalovažavanja i čvrstog „ukopavanja u rovove“.  Cilj nam je svima isti, a ostvariti ga možemo samo kroz suradnju i dobru komunikaciju.

…...............................

 Helena de KARINA

Učiteljica Hrvatskoga jezika u OŠ „Kozala“ u Rijeci.

Vodi izvannastvanu aktivnost „Moja Rijeka“ te je

član školskog tima za provođenje projekta „Razvoj kurikulumske kulture“. U školi vodi UNICEF-ov projekt „Škole za Afriku“, redovito sudjeluje sa svojim učenicima na literarnim natječajima, a dva puta bila je mentorica učenicima koji su dosegli državnu razinu LIDRANA. Pokretačica projekta „Dobro stablo“ koji je proglašen 3. najboljim eko-projektom na razini države za osnovne i srednje škole na natječaju INE i Novoga lista.

Govori se mnogo i svugdje, od dnevnog tiska do razgovora uz kavu, o niskim granama na koje smo mi, učitelji, i cjelokupno obrazovanje spali, a pri tome se spominju mnogobrojni krivci, uglavnom vezani uz svijet politike i vlasti. Ne (s)nalazim se u tome svijetu dnevne odgojno-obrazovne politike, ne pratim političke odluke i procese.

Kad za sobom zatvorim vrata svoje učionice, za ono što ću u razredu učiniti, bilo dobro ili loše, nema drugoga krivca osim mene same. Sagledati sebe i svoje mogućnosti djelovanja, odgajanja i poučavanja, u kontekstu stvarne i konkretne odgojno-obrazovne situacije mnogo mi je važnije od praćenja dnevne odgojno-obrazovne politike neke od trenutačnih vlasti koje se zajedno sa zakonima često mijenjaju. Naravno, rad se odvija u zadanim zakonskim okvirima, ali ti su okviri forma rada, odnosno propisani sadržaj. Za oživotvorenje te forme i sadržaja ključni su učenici i njihove potrebe, što u konačnici znači da se rad mijenja, prilagođava stvarnim potrebama djece, odnosno posredno, društva. S obzirom na to da svome pozivu pristupam s te pozicije zapravo ne mogu govoriti o tome koji su procesi ili političke odluke obilježile odgojno-obrazovni život u RH u 2014. godini.

Pravilnik o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi te Građanski odgoj i obrazovanje dvije su teme koje su zasigurno privlačile najveću pozornost javnosti, no moju je pozornost u 2014. godini, privukao projekt Razvoj kurikulumske kulture: Osnaživanje škola za razvoj i implementaciju školskih kurikuluma. Nositelj toga projekta je Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, a partner Forum za slobodu odgoja. To nije slučajno.

OŠ „Kozala“, u kojoj sam zaposlena, jedna je od 60 hrvatskih škola koja je uključena u taj projekt, a uz kolegicu Jasminu Rajković iz matematike i psihologa Mladena Župana, sudjelovala sam na edukaciji školskih timova za implementaciju kurikuluma u školu. Kurikulumski pristup organizaciji škole i nastave smatram osobito važnim jer neposredno mijenja kvalitetu obrazovanja. Primjeren je suvremenom trenutku i potrebama djece, usmjeren na ishode poučavanja, potiče umrežavanje nastavnih područja, metoda i oblika rada što je preduvjet učinkovitoga poučavanja, osobito danas kad postoji velika disproporcija između količine informacija i vremena za njihovo usvajanje. Jedino ako smo usmjereni na ishode poučavanja u smislu samorealizacije učenika razvitkom njihovih konkretnih znanja i vještina, osposobit ćemo ih za život.

Kurikulumska kultura, usmjerenost prema međunarodnoj suradnji i projektnim aktivnostima, te e-učenje, razlučili su se kao prioriteti za OŠ „Kozala“ u 2014. godini, a s radom na tim područjima nastavit će se i u 2015. godini. Osuvremeniti obrazovanje, surađivati s kolegama, povezati djecu s vršnjacima iz drugih zemalja, približiti ih različitostima i živjeti toleranciju motivacijske su točke oko kojih gradim viziju 2015. odgojno-obrazovne godine. A posebno me raduje prepoznavanje vlastitih prioriteta u radu na razini prioriteta ustanove u kojoj radim. U takvoj, motivirajućoj sredini sve otegotne okolnosti koje prate odgoj i obrazovanje u RH lakše su podnošljive.

Osim projekta Razvoj kurikulumske kulture koji se u 2014. provodio na razini države, izdvojila bih i projekt koji je pokrenuo Grad Rijeka - „Moja Rijeka“. OŠ „Kozala“ u taj je projekt uključena od samoga početka prije tri godine, a ja sam imala sreću što mi je ravnateljica Kim Anić dodijelila obavezu njegova vođenja. Radujem se nastavku rada na tome projektu i u 2015. godini. Važnost Moje Rijeke vidim u sadržajnim i metodičkim posebnostima ovoga programa u odnosu na redovne nastavne programe. Suvremeniji pristup, sloboda vremenske organizacije rada, izbora metoda i oblika, vrednovanje lišeno stresa ocjenjivanja te izuzetno zanimljiv i živ sadržaj iz neposrednog okruženja osnovne su odlike Moje Rijeke i zato se veselim daljnjem radu na tome projektu. Svaka je godina donijela nešto novo, u prvoj smo otkrivali sadržaj, „ispipavali“ mogućnosti, u drugoj smo uključili i djecu s posebnim potrebama u aktivnosti Moje Rijeke, a ove godine, čemu se nadam i sljedeće, pokušavamo posredno uključiti i cijelu školu, pokrenuli smo radijsku emisiju sa zanimljivostima iz našega grada, i u što je većoj mjeri moguće, korelirati i integrirati sadržaje vezane uz Rijeku s ostalim nastavnim predmetima (Hrvatski jezik, Povijest, Likovna kultura i dr.).

Vjerujem da će, između ostaloga, ova dva projekta (kurikulum i „Moja Rijeka“) oplemeniti 2015. godinu u OŠ „Kozala“ i omogućiti djeci da osjete, vide, čuju i dožive ono o čemu uče, da se znaju izraziti, da znaju tražiti i konačno doći do onoga što žele.

Autor/ica: 

Gradska knjižnica Rijeka

Izvor:

http://gkr.hr/Magazin/Teme/Profesori-ucitelji-odgajatelji-Entuzijazam-kao-pokretac-i-smisao