Djeci trebaju male opasnosti

Prva njemačka posjetiteljica koja je došla u vrtić Fuji odmah je upitala: „Kako ste postigli da su djeca tako mirna?“ Osim što zasigurno postoje razni trikovi, djeci je potrebna upravo buka. „Kad je potpuni mir, djeca su nervozna“, kaže Tezuka. „Nije slučajno što najbolje spavaju u restoranu.“

Glasan vrtić, koji je japanski arhitekt dizajnirao prije deset godina, proslavio je njega i njegovu suprugu Yui širom svijeta. Mnogi ga nazivaju „najboljim vrtićem koji su ikad vidjeli.“ Tu se sve temelji na njihovim iskustvima sa svojih dvoje djece. „Sve naše ideje dolaze iz naše obitelji“, rekao je 53-godišnjak kad je nedavno predstavljao vrtić u dječjem muzeju Zoom (u Beču).

Na ideju da zgradu postavi u kružnom obliku došao je promatrajući svoju djecu, kojoj su danas 11 i 14 godina. Voljela su trčati ukrug. Na ravnom drvenom krovu prizemne zgrade to isto sada čini oko 500 djece kad ne žele kliznuti u travnato dvorište. Ili gledati kroz krovni prozor u prostoru u kojem ne postoje odvojene sobe i sav je namještaj fleksibilan.

TRČATI, TRČATI, TRČATI

■ Život na krovu. Vrtić toliko različit od klasičnih zgrada s prostorijama za grupe, hodnicima i fiksnim namještajem, čak je i u Japanu sve samo ne običan. Vlasnik vrtića Sekiichi Kato, otkrio je prije jedan Tezukin projekt, "Kuća krov", gdje je arhitekt preselio život jedne japanske obitelji na krov, uključujući i kuhinju i tuš. Nešto slično želio je Kato za svoj privatni Montessorijev vrtić.

Kroz nizak krov visine dva metra izviruju stabla koja nisu zatvorena, samo su ispod zaštićena mrežom. Tu se djeca mogu slobodno penjati. I padati.

■ Sloboda za gluposti. Djeci je potreban prostor gdje mogu činiti pogrješke i iz njih učiti, gdje imaju određenu slobodu i neovisnost. Djeca su danas pretjerano zaštićena i razmažena. U vrtiću Fuji dijete će vjerojatnije češće doživjeti nezgodu. Nažalost, jedino tako se može naučiti služiti vlastitim tijelom. Mi uvijek kažemo: „Djeca trebaju malu dozu opasnosti“. Naravno, uvijek se pazi da se nijedno dijete ne ozlijedi ozbiljno. „Ali, u ovom vrtiću dijete može naći nešto slobode za činiti gluposti. Nešto kao penjanje na stablo.“

Ako se dijete samo od sebe penje na stablo, to je ono što sada želi učiti. „Djeca znaju što žele“, kaže arhitekt. Slično je i s učenjem. „Djeca nauče stvari za koje znaju da ih žele sad učiti. Ako dijete nauči nešto spontano, nikad to ne zaboravi.“ I uopće, djeca se trebaju ponašati kao djeca. Djecu bi, na primjer, trebalo po vjetru i kiši poslati u prirodu kao što to čine šumski vrtići (forma vrtića, potječe iz Skandinavije). „Djeca su vodootporna“, kaže Tezuka smijući se. „Neće se otopiti ako se smoče.“

■ Dijete se uvijek na kraju vrati. U vrtiću Fuji djeca mogu gotovo cijele godine biti u dvorištu. Sloboda kretanja nije im ograničena. Ne postoje granice između prostorija. Kad se djeca zaključaju u boks, neki mogu postati nervozni. U vrtiću Fuji nema ograda. Ako netko želi napustiti grupu, smije je napustiti. Na kraju se neizbježno vraća. Jer, vrtić je zaista jedan krug. Jedan dječak bi trebao trčati šest kilometara na dan. Ovdje djeca trče u 183-metarskom krugu prilično često. U prosjeku prijeđu četiri kilometra dnevno.

..................

NAPOMENA: 

• Die Presse: austrijske dnevne novine, prvi put tiskane u Beču 1848., s nakladom od oko 80 tisuća primjeraka
• Autorica članka je Bernardette BAYRHAMMER, urednica rubrike Obrazovanje, radi za Presse od 2009. godine
• Izvor: diepresse.com