Učenici mogu naučiti osnove kodiranja pomoću igala za pletenje

Cijela stvar je ionako pomalo smiješna. To je bila suština nedavnog razgovora u Finskoj ambasadi u Washingtonu, gdje su se diplomati i stručnjaci okupili da bi proslavili finska edukacijska postignuća.

Amerikanci su učili i pisali bilješke (da, od Finaca – ponovno).

Kodiranje i programiranje sada su dio kurikuluma u Finskoj, i to su predmeti s kojima se djeca suočavaju u vrlo ranoj dobi.

Ali, za razliku od SAD-a, gdje je učenje kodiranja izolirana vještina, finsku djecu se poučava da o kodiranju i programiranju razmišljaju više kao o alatima koje moraju istražiti i koristiti u više predmeta.

CILJ TAKVOG NAČINA RAZMIŠLJANJA je postići nekoliko stvari: učiniti kodiranje i programiranje dostupnim djeci s različitim interesima te pokazati učenicima zašto je razumijevanje kako tehnologija funkcionira važno za njihove živote te povezati njezinu upotrebu s nizom aktivnosti.

Linda LIUKAS je finska programerka, autorica i ilustratorica koja je radila s učiteljima u Finskoj (i nekoliko odabranih učitelja iz SAD-a) da bi od tehnologije napravila manji misterij instruktorima i učenicima.

Stvorila je zabavni lik nazvan Ruby (i napisala niz knjiga Hello Ruby) koji može čak i vrlo mladu djecu bez njihova znanja voditi kroz osnove programiranja u raznolikim školskim okruženjima.

Ako su djeca NA SATU TJELESNOG ODGOJA, učenici mogu odigrati koncept petlje (ili sekvence) stavljanjem omiljene pjesme i ponavljanjem niza plesnih koraka.

Pljesak, pljesak, udar nogom, udar nogom, skok! Razred može naučiti o različitim vrstama petlji dodajući druge specifikacije.

NA SATU LIKOVNOG djeca mogu učiti o petljama uz pletenje, koje je naposljetku niz (sekvenci) šavova koji ponekad variraju, a ponekad ostaju isti.

Djeca koja su očarana pričama mogu pripovijedanjem biti uvedena u osnovnu ideju da specifični ishodi zahtijevaju određene upute u određenom redu.

U jednoj od priča o Ruby njezin otac kaže joj neka se odjene. Ruby to čini – oblačenjem odjeće preko pidžame. Tek kad joj je otac specificirao da bi najprije trebala skinuti pidžamu i obući čistu odjeću, dobiva rezultat koji je tražio: propisno obučena Ruby spremna za izazove dana.

Linda Liukas odbacuje ideju da se djeca sama po sebi snalaze s tehnologijom jednostavno zato što se čini da se intuitivno snalaze na iPhoneu.

Posebno joj sviđa ovaj citat američkog profesora informatike Marka GUZDIALA:

„Mi želimo da učenici razumiju što računalo može napraviti, što čovjek može napraviti, i zbog čega se to razlikuje jedno od drugog. Razumjeti programiranje znači imati robustan mentalni model fiktivnog stroja.“

Drugim riječima, znati kako koristiti nešto nije isto kao i razumjeti kako ono funkcionira, a upravo zato što se programiranje može poučavati na toliko načina, kaže Linda Liukas, ono može biti prilika za djecu da nauče mnogo povezanih vještina – kako surađivati, kako ispričati priču i kako kreativno razmišljati.

„To zahtijeva puno više od učitelja, što je očito“, rekla je Linda Liukas tijekom prezentacije u ambasadi. To je istinito u smislu da uvođenje kodiranja i programiranja u više disciplina zahtijeva da razne vrste edukatora, od učitelja znanosti do učitelja likovnog, razumiju osnove.

Ali, to je također IZVEDIV IZAZOV u Finskoj zato što učitelji tamo imaju više autonomije od američkih učitelja kada je riječ o tome kako i što poučavaju, ne ocjenjuje ih se neprestano prema uspjehu učenika na standardiziranim testovima.

Ovdje možemo navesti stari argument prema kojem nije pošteno uspoređivati Finsku s SAD-om zato što je Finska puno manja i homogenija.

Ali, Samuel ABRAMS, profesor na Sveučilištu Columbia, odbacuje taj argument. On uspoređuje visoke ocjene Finske na međunarodnim edukacijskim testovima s onima koje postižu druge nordijske zemlje sličnih veličina, koje su također homogenije od SAD-a.

Te zemlje – Švedska, Danska, i Norveška – postižu slabije rezultate od Finske pa ih više i lakše možemo usporediti s SAD-om.

Abrams tvrdi da Finska vidi edukaciju kao način izgradnje države i ekonomskog razvoja zato što ona to mora. Dok Norveška ima naftu, Švedska minerale, a Danska bankarstvo, Finska ima umove svojih građana.

Iako se Finska danas smatra predvodnikom u edukaciji, to nije uvijek bio slučaj. Finska je bila teško pogođena Drugim svjetskim ratom i dijelom se fokusirala na pojačavanje svog edukacijskog sustava kako bi se oporavila, uvodeći niz reformi u 1970-ima. Već do 1979. finski učitelji su morali imati magisterij.

Danas su razredi mali, učitelji dobro plaćeni, a zemlja otvara samo onoliko centara za obuku učitelja koliko joj je potrebno, što znači da je manje od 10 posto onih koji žele poučavati primljeno.

Najvažnije od svega, učitelji su obučeni da budu „vodiči koji samo usmjeravaju učenike, a ne mudraci na pozornici“, kaže Abrams.

Iako je istina da se učitelji u Finskoj ne suočavaju s problemima poput ekstremnog siromaštva s kojima su američki učitelji suočeni, te da učitelji i javni edukacijski sustav u Finskoj uživaju više poštovanja u svojim zajednicama, istina je i da bi SAD mogao poduzeti određene korake da poboljša svoj edukacijski sustav i zaradi to poštovanje.

Abrams bi volio vidjeti kraj standardiziranog testiranja i kretanje prema „uzimanju uzorka“ kad je testiranje potrebno. Liječnici ne uzimaju svaku kap krvi kad žele provesti pretrage na pacijentu, kaže Abrams. Također misli da bi učitelji trebali biti bolje plaćeni i više utjecati na ono što poučavaju.

Problem je, naravno, politička volja. Ali, on malo uvažava ideju da je SAD nesposoban bolje educirati svoje učenike.

Kad je riječ o tehnologiji, teško je ocijeniti koliko dobro finski pristup funkcionira. Informatika nije pokrivena na međunarodnim testovima i relativno je noviji dodatak kurikulumu. Ali, Linda Liukas i drugi ukazuju na finske izume poput Linuxa i Nokije kao dokaza da finski edukacijski sustav potiče inovaciju i poduzetništvo koje će voditi na tehnologiji baziranu ekonomiju budućnosti. SAD se očito uvelike razlikuje od Finske, uz niz vlastitih i specifičnih izazova, kao što Linda Liukas kaže djeci koju susreće: „Čak i najveći problemi na svijetu samo su mali problemi koji se drže zajedno.“

....................

NAPOMENA:

• The Atlantic je američki kulturno-politički časopis koji izlazi od 1857. godine, a smatra se jednim od najstarijih i najuglednijih izdanja tog tipa u SAD-u. U tom časopisu su prvi put objavljena neka od najvažnijih američkih književnih djela.
• Izvor: theatlantic.com