Hiperaktivci i ADHD-ovci - između stvarnih simptoma i manjka odgoja

[Piše: Gordana FODER | varazdinski.hr ]  Jura iz pretprošle kolumne nije imao tu sreću da netko ide dijagnosticirati da on ima ADHD, njega su jednostavno prozvali zločestim. ADHD je postao moderan nekoliko godina nakon Jure.

■ Što je zapravo ADHD i kako ga prepoznati? ■

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, odnosno ADHD (od engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. ADHD uključuje povećanu motoričku aktivnost djeteta, koja je praćena neadekvatno razvijenom i lako otklonjivom pažnjom, rekli bismo rječnikom masa: 'pažnjom zlatne ribice' te naglim, nepredvidljivim i impulzivnim reakcijama (kao kad učenik odjednom, usred sata skoči sa stolice i zavuče se ispod stola).

Učenik s ADHD – om je u razredu nemiran, ometa druge u radu, ne može završiti ni najjednostavniji zadatak, nepažljiv je, uvijek je u nevolji, promjenjivog je raspoloženja, razdražljiv je, stalno u petoj brzini. 

ADHD se često lako zamijeni sa zaigranošću ili nekim drugim problemima psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična ADHD-u. S druge strane, ponekad i roditelji zaista raspuštenog djeteta, 'maminog i tatinog zlata' traže opravdanje za djetetovo ponašanje u ADHD – u: 'Znate, nije on zločest, on vam sigurno ima ADHD.' Kao da je ADHD neki fensi poremećaj koji opravdava baš svako loše ponašanje.

■ Gdje je granica između ADHD –a i zloćestoće? ■

Gdje je granica zločestoće, razmaženosti i raspuštenosti i ADHD – a? Kako bi se postavila dijagnoza poremećaja pažnje s hiperaktivnošću važno je da dijete iskazuje šest ili više simptoma koji traju minimalno šest mjeseci u dva ili više okruženja (npr. škola / vrtić i kuća) te se javljaju prije sedme godine života.

Bitno je da budu vidljivi i jasni simptomi iz kruga simptoma nepažnje (npr. dijete uglavnom ne prati upute, ima teškoća s održavanjem pažnje, ima teškoća s organiziranjem aktivnosti, učestalo izbjegava zadatke, gubi i zaboravlja stvari, ometaju ga vanjski podražaji – primjerice bilo kakav zvuk kroz prozor odvuče djetetovu pozornost s onoga što je do tada radilo itd.) te iz kruga simptoma hiperaktivnosti (vrpolji se ili ne može mirno sjediti, pretjerano trči ili se penje, pretjerano priča, često se zalijeće s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje, učestalo prekida ili ometa druge itd.). 

S druge strane, ima djece čiji je roditeljski odgoj napravio od njih 'instant' ADHD – ovce. Ako dijete upada u riječ odraslima kad razgovaraju i traži momentalnu pozornost, ne znači da ima ADHD nego da ga roditelji nisu naučili da se to ne radi. Ako dijete dođe u nečiju kuću pa počne prčkati po tuđim stvarima jurcajući bezglavo po prostorijama – također teško da ima deficit pažnje i hiperaktivnost, prije bi bilo da ima deficit odgoja. Ponekad je roditeljima puno lakše etiketirati dijete ADHD – om nego priznati svoje propuste u odgoju. 

E, tu se onda uključuju stručnjaci koji su zaduženi za određivanje ima li dijete ADHD ili prepopustljive roditelje. U dijagnosticiranju ADHD-a sudjeluje multidisciplinarni tim stručnjaka. Učitelj (odgajatelj) pedantno bilježi sva djetetova ponašanja i situacije u kojima to ponašanje odstupa, a zatim psiholozi, pedagozi, liječnici i drugi stručnjaci određuju ima li dijete znakove ADHD - a. 

■ Hiperaktivac u školi ■

Hiperaktivac u razredu je veliki izazov za učitelje. Osim što treba posebnu pomoć i prilagodbu u pisanju ispita, ponašanje hiperaktivca ometa i učitelja i ostale učenike. Hiperaktivac govori i kad ga nitko ništa ne pita. Većinom su hiperaktivci vrlo inteligentna djeca, oni odgovaraju na pitanje i prije nego učitelj dovrši pitanje i k tome daju točan odgovor te pokraj njih ostala djeca u razredu nemaju šanse doći do izražaja ili nešto reći. 

Hiperaktivci imaju bujnu maštu i njihov mozak neviđenom brzinom prerađuje informacije što često rezultira logičkim pitanjima na koja je u momentu teško dati odgovor. Jedan moj dijagnosticirani ADHD – ovac je tako jednom zgodom totalno zbunio kustosa u muzeju. Zgoda je to koja jasno prikazuje koliko ti hiperaktivci britko logički razmišljaju.

Naime, prilikom obilaska muzeja, kustos je djeci pričao o jednoj puški iz srednjeg vijeka koja je dugačka 2 metra i teška preko 10 kg te su bila potrebna čak tri čovjeka kako bi je nosili. Kad je rekao da je bilo jako teško služiti se tom puškom, moj ADHD – ovac je ispalio pitanje: 'Pa zašto su onda raditi takve puške ako su teško rukovali s njima?'

Isti taj klinac je pred Šibenskom katedralom, pred skulpturama Adama i Eve na portalu, postavio pitanje zašto se Adam drži za prsa, a Eva za trbuh i da bi to trebalo biti obratno. Isto pitanje je ponovio i pred portalom Trogirske katedrale vičući da ga je cijeli Trogir čuo: 'Evo učiteljice! I tu je krivo! I tu je krivo!'. Ostaloj djeci ni na kraj pameti nije bilo uočavati takve detalje.

■ U petoj brzini ■

Taj moj ADHD – ovac je bio živahno dijete. Ili bi ležao na klupi, ili ispod klupe, ili preko dvije stolice – to je bilo u najboljem slučaju, kad bi on sam odlučio da malo bude miran. Šetao je razredom pod nastavom, skakutao kad je trebalo hodati. Šetala sam i ja njega.

U naše zajedničke četiri godine školskog suživota, ja do ormara hodala nisam – sve što mi je trebalo iz ormara na drugom kraju učionice ili bilo što da mi je trebalo – slala sam mojeg hiperaktivca, samo da mu protegnem nožice. Kad bi njegov nemir došao do vrhunca, otišla bih s njim na hodnik i pustila ga da otrči nekoliko krugova po školi.

Zbog njega sam u svoju učionicu uvela pilates lopte, na lopti je on stalno skakutao i na taj način sam postigla koliko toliko njegovo ispoljavanje viška energije na jednom mjestu bez ometanja ostalih učenika. S vremenom je ADHD kod njega uzeo toliko maha da su roditelji bili prisiljeni 'umrtviti' ga tabletama. U tom periodu tableta sam žalila za vremenima njegovog britkog uma i živosti. 

Hiperaktivcu je uzalud govoriti što da ne radi i zbunjivati ga neodređenim i općenitim porukama poput Budi dobar! Smiri se! ili Prekini! Prema hiperaktivcima se valja odnositi s mnogo strpljenja, vedrine, tolerancije i topline, nije njihova ni volja ni krivica što su u petoj brzini. 

A što je s onima koje roditelji proglašavaju hiperaktivnima?

Roditelji bi se trebali dobro informirati o Poremećaju pažnje i hiperaktivnosti prije nego krenu svoje propuste u odgoju opravdavati ADHD – om. I, naravno, više se posvetiti odgoju svojeg zlata. [ Piše: Gordana FODER | varazdinski.hr ]