'Popravite škole, a ne učitelje!'

John podučava matematiku i znanost protekle dvije godine. Njegove evaluacije pokazuju mjesta za poboljšanje, ali on nije uvijek siguran kako doći do njega. Zbog spleta životnih okolnosti John i Jasmine su promijenili škole. John je počeo raditi u školi u kojoj školsko osoblje rutinski surađuje, što mu je bilo donekle novo iskustvo. U Jasmininoj novoj školi učitelji su prijateljski nastrojeni, ali rade samostalno i ne funkcioniraju kao zajednica poput učitelja u njezinoj staroj školi.

Nakon godinu dana John se znatno poboljšao; on to uvelike pripisuje kulturi svoje nove škole, koja je očito orijentirana prema profesionalnom učenju.

Jasminino poučavanje nastavlja biti dobro, ali joj nedostaje njezina stara škola, nedostaju joj kolege i obostrano učenje koje je dolazilo iz čestih profesionalnih razmjena.

Ova priča pomaže ilustrirati kako se znanje i vještine učitelja obično doživljavaju – statično i kao da postoje u vakuumu te kao da na njih ne utječu konteksti u kojima učitelji rade. Međutim, istraživanja sugeriraju da razumijevanje poučavanja i podupiranje poboljšanja poučavanja zahtijevaju prepoznavanje da je kontekst učiteljevog rada, pogotovo interpersonalna dimenzija tog rada, vrlo važan. Profesionalni odnosi učitelja i interakcije s kolegama i nadzornicima mogu ograničiti ili podržati njihovo učenje te naposljetku učenje njihovih učenika.

Knjiga „Teaching in Context“ proizišla je iz zaključka da se, koliko god se ove ideje čine intuitivnima i koliko god ih brojna istraživanja podržavaju, politike i dalje fokusiraju primarno na obuku i otkrivanje talentiranih budućih učitelja umjesto na poboljšanje organizacija u kojima niz učitelja (različitih sposobnosti) radi i razvija se. Knjiga se bavi sljedećim barijerama koje se čine odgovornima za pridavanje nedovoljne pozornosti interpersonalnoj i organizacijskoj dimenziji poboljšanja edukacije:

DISEMINACIJA. Moguće je da ovo tijelo znanja nije bilo dovoljno široko rasprostranjeno kao drugi akademski radovi i da donositelji edukacijskih politika jednostavno nisu svjesni ovakvih istraživanja.

POGRJEŠNE PREDODŽBE. Neki ideju da su odnosi važni smatraju previše osjetljivom i nemjerljivom. Međutim, dobri odnosi imaju vrlo malo veze s tim da se bude „dobar prijatelj“ s kolegama i nadležnima, a puno veze sa strukturama koje olakšavaju fokusirane profesionalne razgovore. Povjerenje i profesionalne interakcije mogu biti i jesu rutinski mjerene od istraživača na niz sofisticiranih i rigoroznih načina koji nam omogućuju da interpersonalne aspekte radnih mjesta učitelja povežemo s ključnim ishodima, poput razvoja učitelja i učenja učenika.

PRIMJENJIVOST. Donositelji politika možda ne smatraju da su otkrića o interpersonalnim dimenzijama poboljšanja škola djelotvorna. Dok mijenjanje kulture i normi koje upravljaju organizacijama poput škola nije lako ili izravno, autori knjige Teaching in Context nude specifične ideje kao poticaj za ozbiljnu raspravu o potencijalu ovog pristupa.

Osiguravanje „lekcija“ za politiku i praksu nije samo posao istraživača. Naposljetku, zbog toga što su procesi poboljšanja škola na koje pokušavamo utjecati vrlo složeni i dinamični, praktičari, donositelji politika i akademici trebaju zajedno otkriti kako nastaviti. Knjiga Teaching in Context je zamišljena kao resurs za te prijeko potrebne rasprave. [ IZ STRANIH IZVORA | shankerinstitute.org ]