Slijepi profesor povijesti je strastveni planinar

S jednom velikom razlikom u odnosu na ostalih petstotinjak - on ne vidi. Kad smo se prvi put čuli i dogovarali za intervju u Jutarnjem listu, snijeg je neočekivano u travnju zabijelio Gorski kotar. “Evo, upravo se pakiram, idem u Gorski kotar na planinarenje, baš sam gurnuo ruku kroz prozor da vidim kakvo je vrijeme”, rekao je vedrim glasom. Na moju opreznu opasku da u Gorskom kotaru vladaju zimski uvjeti samo se nasmijao. Kasnije ću čuti priču o usponu na Dinaru i bit će mi neugodno što sam snijeg uopće spomenula.

Željku BRDAL [ inače autor Školske knjige] nadimak je Nosorog. “Kad nešto zacrtam, to moram ostvariti. Ne znam odustati.”

I upravo je zbog toga svoju sljepoću i bolest koja je do nje dovela shvatio kao izazov. Jer Željko nije oduvijek slijep. S četiri godine obolio je od retinalne pigmentoze, genetske, nasljedne bolesti koja uzrokuje sljepoću, od koje boluje i njegova majka. Bolest se ne razvija kod svakoga isto. Netko može oslijepiti u nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, a Željko za sebe kaže da mu je ipak dala šansu jer je završio redovnu osnovnu školu, srednju je pohađao u Centru za obrazovanje slabovidnih “Vinko Bek”, nakon čega je i upisao i završio Filozofski fakultet.

“S diplomom, 1995. godine, kao slabovidna osoba zaposlio sam se u Osnovnoj školi Dugave. Moram ipak zahvaliti toj svojoj bolesti jer mi je dopustila da se zaposlim i da upoznam suprugu prije nego što sam ušao u svijet mraka”, kaže mi o ozbiljnim temama veselim glasom kao da je upravo ispričao vic. […] 

Svaki njegov izlet, uspon i planinarski pothvat zahtijeva puno više truda i organizacije nego kod osoba koje vide. On, dakako, treba videću pratnju, osobu koja će ga voditi. Treba nekako doći do lokacije, a ne može sam sjesti u auto i odvesti se. Zato su u njegovu planinarskom životu najveće blago ljudi, prijatelji i članovi planinarskih društava diljem Hrvatske koji s njim istražuju planine.

Uspon funkcionira tako da osoba koja vidi, Željkova pratnja, hoda ispred njega i u ruci drži prednji dio Željkova planinarskog  štapa. Željko hoda iza i drži drugi kraj štapa uz pomoć kojeg onda osjeti ako je osoba ispred njega skrenula, popela se, spustila...

Osim toga, njegove pratnje i prijatelji njegove su oči u planini.

“Toliko mi detaljno sve opisuju da zaista imam osjećaj da i ja vidim. Dok hodamo, pričaju mi što je uz stazu, kakvo je drveće oko nas, kakvo kamenje pod našim nogama, kad se popnemo na vrh opišu mi pogled u detalje da ga i ja mogu vidjeti”, kaže taj planinar koji planinu doživljava kroz zvukove, mirise, a ono što nedostaje, sliku, nadoknade njegovi prijatelji pričom. On im se oduži, kaže, svojim vedrim duhom, šalama, održavanjem dobre atmosfere na izletu. […] 

Željko je svjestan da ima sreće što je zaposlen i što je nastavio raditi i nakon što je izgubio vid. Posao, kaže, ipak daje sigurnost, osjećaj da si koristan, u krajnjoj liniji i novac. “Da danas ostanem bez posla, bez obzira na iskustvo i znanje, svjestan sam da me nitko ne bi zaposlio uz kandidate koji vide. Tako da je i posao moja velika sreća.”

Naravno, naviknuti se i organizirati posao u školi uz sljepoću nije bilo jednostavno.

Posljednjih pet godina ima status mentora i savjetnika, što znači da k njemu dolaze učiti pripravnici, budući profesori povijesti. Sada oni obavljaju birokraciju, a prije njih snalazio se na razne načine. Kad je imao pismeni ispit, zamijenio bi se s kolegom iz geografije koji bi čuvao učenike, a on bi održao njegov sat. Željko je, naime, profesor povijesti i geografije, no od geografije je morao odustati zbog vida. Teško bi se, kaže, snalazio na zemljovidima. […] 

“Kad sam oslijepio, nastava mi nije bila toliki problem koliko je to bila literatura. Obišao sam nekoliko izdavača i na kraju naišao na razumijevanje kod jednog urednika u Školskoj knjizi koji mi je dao knjige u digitalnom obliku. On mi je kasnije i ponudio da u koautorstvu s kolegicom napišem udžbenik za šesti razred.”

Prvo ga je mislio odbiti. Nije problem pisanje, on tipka sa svih deset prstiju, a kompjutorski program za slijepe koji koristi čita mu sve što je napisao. Problem je ponovno bila literatura. Za pisanje udžbenika treba pročitati građu iz različitih izvora. No, tu se ponovo pokazalo zašto mu je nadimak Nosorog. [ IZ DRUGIH MEDIJA | jutarnji.hr ] Cijeli razgovor s prof. Željkom Brdal pročitajte OVDJE.