Zavojita S-linija učenja

Tako se odvija i proces učenja – u početku ste frustrirani jer ne osjećate da napredujete. To je vrijeme prilagodbe. Prilagođavate se novom materijalu i različitim stilovima učenja – ponekad ćete učiti uz pomoć učitelja, drugi put putem internetskih videozapisa ili jednostavnim ponavljanjem.

Također, često morate steći fizičke vještine koje se moraju razviti prije nego što se dogodi bilo kakvo stvarno učenje – poput držanja prstiju i snage šake pri učenju gitare ili pisanja.

Nakon što prođemo prilagodbu, dolazi vrijeme brzog učenja, u kojem se brže napreduje i može biti vrlo uzbudljivo. Taj period određen je individualnom sposobnošću brzog učenja, nazovimo je faktorom učenja. Svaka osoba ima drugačiji faktor učenja. No, on, što iznenađuje, većinom ne igra veliku ulogu.

Za neko vrijeme dostižete svoj vrhunac. Dok mu se približavate, napredak počinje znatno usporavati. Za svaki dodatni sat koji ulažete u vježbu sve je manje rezultata na koje ste navikli.

No, vrhunac se može prevladati, on ima više razina. Obično su nužni novi mentalni način gledanja stvari, promjena u praksi ili nešto fizičko. Uvijek postoji neki ograničavajući čimbenik, a dok ne shvatite o čemu je riječ, ne možete zaista krenuti naprijed.

Uzmimo, na primjer, penjanje po stijenama. Kad se počnete penjati, nedostaju vam osnovne tjelesne i mentalne vještine. Vaše podlaktice trebaju prilično ojačati i morate svladati strah od visine. Kad to uspijete, brzo napredujete, sve dok ne dođete do prve razine vrhunca. To je u ovom slučaju obično učenje nove tehnike penjanja. Nešto poput "crimpinga", tehnike penjanja samo prstima.

S učiteljem napredak dolazi brže. To je zato što učitelj ima iskustva, znanja i vještine da vam pomogne prevladati slijepu ulicu.

Puno ljudi odustaje nakon prvog ili drugog vrhunca. To nas dovodi do onoga što mislim da najviše određuje hoće li netko brzo napredovati: sposobnost mirenja sa sporim napretkom, vrjednovanje malih postignuća i motivacija za nastavak.

Prvi je nešto poput strpljenja. Ako uzmete racionalno-ekonomičnu perspektivu, razlog zbog kojeg nastavljamo s radom je zato što smo za to nagrađeni. Ali, kad pristupimo granici učenja, nagrada se usporava. Mi smo frustrirani poteškoćama učenja – jer ne uspijevamo češće nego što je to bio slučaj, i uspjesi nisu toliko česti koliko su nekad bili. Konačno, postoji omjer neuspjeha u uspjehu iznad kojeg većina ljudi odustaje.

Recimo da igram neku igru i obično su mi potrebna tri pokušaja da prijeđem na višu razinu. To frustrira, ali frustracija nakon prva dva neuspjela pokušaja je ono što zapravo čini nagradu za pobjedu treći put. (Iznos kojim neuspjeh povećava nagradu je također zanimljiva tema.)

Ali, mogu doći i do točke gdje mi je potrebno 11 pokušaja da prijeđem razinu. Neki ljudi imaju veći prag tolerancije na frustraciju pa će i dalje ustrajati, ali ako je moj prag 10/1, tada ću odustati i okrenuti se nečem drugom.

ČINI SE DA SU FAKTORI KOJI UTJEČU NA PRAG TOLERANCIJE SLJEDEĆI:

• koliko sekvenci frustracija zbog neuspjeha doživljavate za redom?
• vanjski faktori poput ometanja, alternativnih aktivnosti i oportun trošak onog što trenutačno činite
• priroda frustracije – je li frustracija fizička, psihička ili mentalna? Je li konzistentna ili kratka i prolazna?

Kako bismo mi kao učitelji i učenici mogli iskoristiti ove informacije da prebrodimo nedostatak motivacije i potaknemo stalni trud u učionici?

..................

NAPOMENA:

• Teachers-teachers.com – stranica za pronalaženje posla, razmjenu iskustava i međusobno povezivanje namijenjena učiteljima i edukatorima.
• Izvor: teachers-teachers.com