„Dvadeset dana dobrote” na gradskoj Smotri projekata iz područja Građanskog odgoja i obrazovanja

Moja je osnovna misao bila da učenici dijele zrnca dobrote jedni drugima, zatim svojim roditeljima, članovima obitelji, susjedima i djelatnicima škole. Dugoročan mi je cilj bio iznenaditi učeničkim zrncima dobrote potrebitu djecu i tako im pomoći.

Sastavni dio projekta postalo je i moje dugogodišnje pomaganje onima kojima je pomoć najpotrebnija. Naime, već 18 godina pomažem u Caritasu i otprilike osam godina djeci s posebnim potrebama u Križevcima.

Projekt sam u studenome 2015. predstavila učiteljima koji su članovi Udruge Zvono. Iako sam pretpostavljala da su socijalno osviješteni i da u učenika razvijaju svijest o ljudima kojima treba pomoć te da s njima provode slične, medijski nedovoljno praćene aktivnosti kao ja sa svojim učenicima, nisam očekivala ono što je uslijedilo.

Projekt je u konačnici proveden u 87 škola. Njegovo je provođenje bilo neobično jer se ništa nije bilježilo i od sudionika se nije tražila potvrda o tome da su nešto napravili. Naime, smatram da se dobrota ničim ne može izmjeriti.

Sudionici projekta (gradovi)

Kada sam dobila poziv za sudjelovanje na gradskoj Smotri projekata iz područja Građanskog odgoja i obrazovanja, pomislila sam kako naš projekt nije dovoljno dobar da bih ga prijavila. Nakon razgovora s ravnateljicom uvidjela sam da projekt ima sve tražene sastavnice koje su određene uvjetima natjecanja.

Razgovarala sam s učenicima i pitala ih pamte li što u vezi s provođenjem projekta. Iznenadilo me to što su učenici zapamtili neke aktivnosti koje meni nisu bile toliko važne, ali su ih oni smatrali bitnima.

Neke od naših aktivnosti:

Sljedeći je korak bio izabrati pet učenika koji će predstaviti projekt na natjecanju. Nažalost, tada su učenici često obolijevali od proljetnih viroza i uvijek je netko od izabranih učenika bio bolestan, pa je bilo teško okupiti ih i pripremati za natjecanje.

Budući da nikada nismo sudjelovali na sličnom natjecanju, nismo znali kako se pripremiti ni što je potrebno za to i stoga smo odlučili biti spontani.

Kada smo došli na Smotru, shvatili smo da nismo pripremljeni poput drugih natjecatelja. Mene je obuzeo strah, ali za učenike je sudjelovanje na Smotri bilo lijep doživljaj jer nisu imali nastavu i upoznali su druge učenike s kojima su mogli razgovarati o onome što vole.

Tijekom predstavljanja projekta moji su učenici bili iskreni, spontani i neopterećeni pravilom da svaki učenik iz skupine smije govoriti četiri minute. Radosno su ispričali ono što su zapamtili i što su smatrali dobrim u projektu. To je bilo nešto najljepše što sam doživjela u svojem dugogodišnjem radu.

Odmah nakon predstavljanja projekta viša savjetnica za Građanski odgoj i obrazovanje iz Agencije za odgoj i obrazovanje željela nas je upoznati i čestitati nam na iznimnom projektu.

Kad su nas članovi povjerenstva obavijestili da smo pozvani na državno natjecanje, zahvalila sam im i ispričala se zbog toga što to ne možemo prihvatiti jer sam bila svjesna da tada nismo bili pripremljeni u skladu sa svim zadanim uvjetima i odredbama natjecanja, ali bit ćemo za državno natjecanje koje će se održati 21. svibnja 2016.

Slušajući svoje učenike kako govore da su nazvali svoju baku te da se ona rasplakala kad im je čula glas ili da su posjetili susjeda kojemu prije nisu znali ni ime, uvjerila sam se da sam ih naučila istinskim životnim vrijednostima i trajno ih usadila u njihova srca.

 ............

Sandra VUK

Osnovna škola Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono

............

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.