Dodatna nastava matematike

...zadataka i zadataka kombinatorike napokon mogu biti prikazani i uspoređivani s drugima.

I mi smo u niskom startu. Očekujemo općinsko natjecanje na kojem ćemo pokazati što i koliko znamo.

Naš je put malo drukčiji, stoga je potrebno da iz više različitih kutova napišem kako smo došli do natjecanja.

Učenici od prvog razreda imaju dodatnu nastavu matematike koja je bila utemeljena na najnovijim trendovima u svijetu vezanim za početnu nastavu matematike – matematika kroz igru i matematika otkrivanja. Igrala su se tri razreda. Matematiku su učili razvijanjem znatiželje, koristili su se matematičkim bojankama i matematičkim igrama brzine i točnosti računanja.

U 4. sam razredu odmah na prvom satu matematike provela natjecanje da vidim tko i koliko zna. Zapela sam odmah na početku. Oni za koje sam očekivala (prema ocjenama i ispitu predznanja) da će pristupiti testiranju nisu htjeli sudjelovati jer im matematika u kojoj više nije bilo igre i istraživanja nije bila zanimljiva. Drugi je razočaravajući korak bio da neke osnovne matematičke radnje učenici nisu usvojili do stupnja da bez razmišljanja kazuju rezultat, na primjer koliko je 7 puta 6 ili koliko je 8 + 9.

Budući da je testiranje bilo neuspješno, odlučila sam raditi sa svim onim učenicima koji su se prijavili za testiranje, njih devetero.

Krenula sam s nekim osnovnim zadatcima  gradiva 3. razreda, a roditeljima sam pokazala školska natjecanja iz 2016. i 2015. Objasnila sam im zašto moramo odustati od principa matematičke igre i istraživanja te da moramo početi s novim sadržajima matematičke kombinatorike i logike.

Radili smo korak po korak, katkad im je bilo teško. Na njihova pitanja odgovarala sam najbolje što sam znala, ali sustavno smo počeli raditi teže sadržaje.

Njihovo je samopouzdanje raslo, a ja sam uočila čak troje učenika koji su tipičan primjer koji svi imamo u razredu – dijete koje pokazuje interes, ima izrazito razvijenu sposobnost logičkog zaključivanja, zna kombinirati, ali za njega nemamo vremena u sustavu u kojem se borimo s papirima, problemima i mnoštvom neučiteljskog posla.

a) Učenik koji „vidi“ rezultat – on ne zna kako je došao do njega, ali  jednostavno dolazi do konačnog rješenje. Posebno je to vidljivo u zadatcima vezanim za geometrijske sadržaje. Takav učenik vidi dubinu, vidi zadatak na višoj razini i zna odgovor. Tako dolazi do paradoksalne situacije – učenik ne želi ništa zapisati, nema volje objasniti kako dolazi do rješenja i najčešće se izgubi na pola puta . Da imam vremena za individualni pristup njemu i njegovu načinu razmišljanja, jednog bih dana imala učenika za matematičke olimpijade.

b) Učenik koji zna riješiti zadatak, ali najčešće griješi na potpuno nevažnim sitnicama – krivo potpiše, iskrivljena rukopisa zapiše znamenku tri, zatim kasnije i sam ne zna je li to 3 ili 5, kad treba pomnožiti brojeve,  krene s krive strane i sve krene loše. Učenik svoju nesigurnost skriva iza stava „meni je to nebitno, nisam ja neki matematičar, tu sam da zabavljam druge.“ Kao i u prvom slučaju – da imam vremena za individualan pristup, izbrusili bismo njegovo znanje da ga zna primijeniti u životu.

c) Učenica koja nema ideju, ali vježbanjem i otkrivanjem puta kako pamti i znanje primjenjuje na sličnim zadatcima. Znam da nova metodika matematike ne voli taj pojam „dajmo im recept kako“, ali imamo i takvih učenika kojima treba pokazati kako i oni tada vježbanjem prelaze na novu razinu. Gledam na to kao na životno učenje – i mi smo se od nekoga naučili koristiti glasnicama i oblikovati glasove, naučili smo hodati (vještina). Tako i u matematici postoje učenici kojima treba pokazati kako.

U 16 održanih sati dodatne nastave matematike izgubila sam dvoje učenika koji nisu znali ili nisu htjeli  pratiti ritam ili im jednostavno takav sustav matematike nije bio zanimljiv.

Mislim da bi profesori s Učiteljskog fakulteta trebali zajedno sjesti, kao i savjetnici iz Agencije za odgoj i obrazovanje (koji provode natjecanje iz matematike) i dogovoriti se što mi od matematike tražimo, želimo i kako ćemo postići neki zajednički cilj kojem težimo. Trenutačna je situacija problematična jer je od matematičke igre do matematičkog učenja i poučavanja kombinatorike težak i dug put na kojem gubimo nadarene i sposobne učenike jer su zbunjeni i ne znaju što se od njih traži.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja |  https://sites.google.com/site/4bsvetanedelja/home | UHURN Zvono

..................

Rođena je i školovana u Zagrebu, studij za učitelje završila je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svih je godina (točnije 23) bila zaposlena u zagrebačkoj Osnovnoj školi Augusta Šenoe. Mentorica je na metodičkim vježbama za studente UFZG-a. Trenerica je i e-mentorica mnogim učiteljima u području korištenja IKT-a u nastavi. Sudjelovala je kao „kritički prijatelj” u izradi Nacionalnoga kurikuluma. Promovirana je u učiteljicu mentoricu.

Objavljuje stručne radove i članke, izlaže na međunarodnim i državnim stručno-znanstvenim skupovima te stalno sudjeluje u profesionalnom usavršavanju svojih kolegica i kolega u Hrvatskoj i izvan nje. Profesionalni rad nastavlja od rujna 2016. u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, a daljnju edukaciju i usavršavanje usmjerava prema svim učiteljima koji su spremni za izazov poučavanja učenika 21. stoljeća. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.