Igramo se „pokvarenog telefona“

...(najčešće pred djecom) optužujući riječima: Ona je opet zadala zadaću, što si to ona umišlja, ona je takva i takva…

U posljednje vrijeme igramo se igre „pokvarenog telefona“.

Nešto izrečeno u učionici kao anegdota, šala ili čak životni primjer prenese se u dom s puno pogrešnih predznaka, najčešće negativnih. Roditelj svoju frustraciju najčešće olakšava na društvenim mrežama, ne da dođe u školu pa da razjasnimo cijelu priču, na kraju dok se priča vrati do mene, zaista dobivam osjećaj da je igra „pokvarenog telefona“ najbolji opis.

Primjer: učili smo imenice, svi su sudjelovali, igrali smo igru prepoznavanja imenica, uočili da se neke pišu velikim, a neke malim slovom itd. (da ne ulazimo u metodičke priče obrade). Učenik je pitao pred svima za neku određenu imenicu i dobio je odgovor. Kod kuće za domaću zadaću više se nije sjetio odgovora, ali na mamin pritisak izrekao je da je učiteljica rekla da se mama piše velikim početnim slovom. I onda priča dobiva zamah, nalet vjetra ju diže do neslućenih visina.

Smiješno je, ali roditelj je smatrao da može provjeravati moje kompetencije i znanje usred većeg skupa roditelja, nevjerojatno, ali i to se dogodilo. I dolazimo do nove etape koja se u posljednje vrijeme javlja – roditelj traži suočenje mene i djeteta, tko priča istinu, a tko ne govori istinu?

Mislite li jesam li pristala, naravno da nisam!

Pokušala sam mami priču ispričati iz drugog ugla nastojeći taj negativni naboj opustiti i tu grčevitu želju da bude u pravu smanjiti riječima: da liječnik zatraži hitnu operaciju slijepog crijeva djeteta, bi li pitala za mišljenje dijete i bi li liječnika suočavala s odlukom pred drugima. I sve smo prebrodili bez konflikta ili ljutnje, a učenik je izvrsno napisao provjeru J

Nažalost, ne mogu biti draga i simpatična svima. Uvijek u skupini roditelja postoje neki kojima se ne sviđam. Ne sviđa im se što pišem i javno objavljujem učeničke radove (jer tad je samoprocjena na vrlo niskoj razini). Nekima se ne sviđa što zadajem domaće zadaće. Netko ne voli toliko projekata. Netko ne voli što su i u drugom razredu realne ocjene pa se ne može pohvaliti da dijete ima sve petice, ali se s tim znam nositi.

Ova igra „pokvarenog telefona“ i "moje dijete je uvijek u pravu" ne donosi ništa dobro.

Razmislite, jeste li vi dolazili na suočenja sa svojim roditeljima zbog nenapisane domaće zadaće?

Je li to sloboda današnjeg odgoja ili samo način da se privuče pažnja na sebe?

Učimo se za budućnost, tko zna što nas još čeka…

* naravno, ovdje je riječ o maloj skupini roditelja, ali ih ima *

............

Piše: Sandra VUK | Osnovna škola Augusta Šenoe – Zagreb | UHURN Zvono | 

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i stavovima kolumnista i ne mora odražavati stavove uredništva Školskog portala ni Školske knjige.