Likovni (mi) volimo (1. dio)

Metodičari su nositelji pomaka – kao u svim predmetima struke. Ako postoji 11 različitih učiteljskih studija u RH, vjerujem da postoji barem 5-6 struja koje različito gledaju na pojam likovnosti.

Neki „guraju“ VIZUALNOST i MEDIJSKE komunikacije kao najvažnije, drugi govore samo o povijesti umjetnosti kao jedinom mogućem pogledu na likovnost.

Mislim da mi koji smo „ispekli“ zanat u vježbaonicama (na kojima je bilo potrebno budućim učiteljima korak po korak kvalitetno pokazati kako stručno održati sat) znamo da nijedna opcija nije ona koja je jedina ispravna. Smišljajući kvalitetan sadržaj likovne kulture za učenike, treba uzeti u obzir više stavki:

a)  Predznanje rada s određenim likovno-tehničkim sredstvima, tj. treba planirati i usvajanje rada s novim sredstvima s kojima se dijete dotada nije susrelo.

b) Učeničke mogućnosti koje su suvremenim načinom života i lošom realizacijom likovnosti u predškolskoj dobi dovedene do apsurda. Naime, mnogi pedagozi naprečac proglašavaju neku djecu likovnim stručnjacima te u roditelja i djece razvijaju lažnu sliku nadarenog djeteta na temelju toga što je dijete umočilo ruke u boju.

c) Znanje likovnog jezika koje se usvaja kao što se usvaja i pojam glasa/slova i koji baš zato treba biti primjeren učeničkoj zrelosti i dobi.

d) Treba se odmaknuti od ustaljenih obrazaca rada i pokušati izraditi program s pomoću vlastitih elemenata koji obuhvaćaju sve prije napisano i motivima koji trebaju biti vezani za zavičaj i neposrednu stvarnost učenika.

A ZAŠTO SE UČITELJI BOJE?

Zato što su „bombardirani“ predavanjima na kojima je crveno podcrtano što se ne smije, što se tako ne radi, što je zabranjeno, što se od njih očekuje. Kad malo i „udahnu zraka“, počinju novi medijski napadi o tome kako profesori likovne kulture jedva čekaju da uđu u 1. razred i imaju sat likovne kulture (1 sat na tjedan) i „istisnu“ učitelja iz razreda.

Tad učitelj spusti glavu i panično zove izdavačke kuće da mu proslijede pripreme i gotove prijedloge radova nekog stručnjaka jer, eto, taj netko sigurno zna više od njih. Na taj način nastaje začaran krug.

Učitelji se boje javno reći svoj kritički stav, odnosno svoj primjer iz prakse jer su premalo osnaženi da bi znali braniti svoj stav, svoju stručnost i svoj rad. To  je iznimno loše!

Nitko se od nas pametan nije rodio, učiti se može u svim područjima, znanje je katkad blizu – dovoljno je kliknuti mišem i u najpoznatijoj ste svjetskoj galeriji.

Sjećam se kako je profesorica Nada Grgurić, kad je vidjela moje radove na ispitu, rekla:

„Od tebe nikad umjetnika, ali vrstan si metodičar i mi ćemo sve napraviti da učiš nove generacije.“

Svoju su preporuku napisali profesorica Grgurić i profesor Jakubin i godinama sam učila mlade generacije učitelja, ali bitno je istaknuti ne samo njihov pogled na likovnost već i pogled profesora Tanaya i drugih stručnjaka. Razvijali smo se zajedno, učili kako nove generacije uče, učili smo učiti kako metodički prenijeti doživljaj nekog umjetničkog djela svjetskog majstora. Nikad u našoj suradnji nije bilo crvenih slova, nikad nam nisu govorili da nešto ne smijemo, uvijek su imali vremena saslušati nas, savjetovati i dati primjer kako bismo nešto mogli napraviti.

Tada je objavljen zajednički priručnik škola vježbaonica koji mnogi i dan-danas upotrebljavaju.

O ovoj ću temi nastaviti u sljedećoj kolumni. Dotad – knjige u ruke i pokušajte sami napraviti/smisliti svoj mikroplan iz likovne kulture.

………………..

Sandra VUK, OŠ Sveta Nedjelja | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ | osobne stranice [s interaktivnim materijalom]  goo.gl/tXVqPa

• Svi su radovi nastali pod mentorstvom Sandre Vuk.