Ne znaju hodati, trčati, padati, a na kiši se rastope…

Posljedice toga najviše se očituju u zajednici kao što je razred. „On/ona nije takav/takva kod kuće.” Od roditelja najčešće čujem upravo tu rečenicu. Za roditeljstvo ne postoji škola. Postoje škole pletenja, tečajevi crtanja, škole brzog čitanja… Međutim, ne postoji škola koja bi nas naučila kako odgajati dijete i biti roditelj – kao da je rođenje djeteta dovoljno kako bi roditelji imali sve znanje svijeta.

Nedavno je kolegica (S. H.) na društvenoj mreži objavila da je njezina kći, koja je iznimno nadarena, na jednom natjecanju bila zadnja i da joj je to bila dobra životna lekcija – onaj tko padne, nauči ponovno ustati i više cijeni pobjedu.

Komentirala sam tu objavu. Napisala sam da je to lekcija roditeljstva koju mnogi nikad ne usvoje jer ne dopuštaju svojoj djeci da dožive i neuspjeh, stoga djeca nemaju želju nešto postići/osvojiti.

Otad razmišljam o takvim stvarima koje nisu zapisane u knjigama, o onome što smo zamaskirali lijepim fotografijama na Instagramu i o tome kako je danas, bez obzira na svu literaturu, jako teško biti roditelj.

Pripremamo se za školu u prirodi, stoga nastojim otkriti što učenici rade u slobodno vrijeme, kako se ponašaju unutar skupine, kad odlaze na počinak, koje su im svakodnevne navike.

a) Odlazak u obližnji park

Samo sam ih promatrala. Park je od škole udaljen 500 metara. Bilo im je teško mirno hodati u skupinama. Dva su se učenika zaletavala prema svemu na što su naišla (prometni znak, poštanski sandučić, drvo). Nijedan od njih nije bio svjestan toga da ima lošu orijentaciju i da teško procjenjuje udaljenost. Troje se učenika žalilo da ih bole noge, dvoje je pilo vodu tijekom cijelog puta (jedan korak – jedan gutljaj vode) itd. Nekoliko njih bilo je zbunjeno jer nisu imali mobitel, pa nisu znali što bi radili u parku. Jedan je učenik uspio „prokrijumčariti” mobitel u park (oduzela sam mu ga). Pred parkom su bili potpuno šokirani – nisu znali što bi radili, kako bi stajali, što smiju, a što ne. Stajali su preda mnom i čekali upute. Budući da ih nisu dobili, neki su učenici počeli igrati igru lovice, a ostali su izgubljeno sjeli na sprave i čekali.

b) Sat TZK-a u dvorani

Završni dio sata učenici vole provesti igrajući neki momčadski sport. Učim ih osnovama odbojke. Jedna trećina djevojčica zatvara oči, a druga odustaje i kad vidi loptu, zaboli ih glava. Ako gube u nekoj igri, bole ih noge i zglobovi. Svi su sami sebi liječnici, pa dobivam ispričnice u kojima piše da je M. M. malo kašljao tijekom noći te da ga zbog toga oslobodim nastave tjelesnoga. Tjelesni se nametnuo kao najteži predmet. Učenici me prije početka sata pitaju hoćemo li nešto raditi ili igrati graničara. Kad im odgovorim, sami odlučuju hoće li sudjelovati. Na zadnjem smo satu učili igrati badminton. Začudila sam se da je manje od polovice razreda dosad s roditeljima igralo badminton. Pitala sam ih zašto nisu ove proljetne dane iskoristili igrajući badminton, a najčešći je odgovor bio da roditelji nemaju vremena, da se boje lopte i da oni nisu „stvoreni” za to.

c) Rad u skupini /timu

U dobi od 11 ili 12 godina učenicima je teško poslušati nekog drugog. Dječaci, kao da su najveće tračerice, tužakaju, tračaju, podmeću jedni drugima, a djevojčice su zaokupljene uspjehom – žele biti najbolje, primijećene i drukčije. Kad ih podijelim za rad u skupinama, počne nadglasavanje i svađa. Promatram ih i čudim se kako katkad glasno brane sasvim pogrešnu činjenicu svađajući se, a pritom potpuno zanemaruju sva pravila rada u skupini. Tu se onda umiješaju roditelji koji prenose iskrivljene činjenice kao pokvareni telefon. Često sasvim zanemaruju to da u životu njihovu djecu ne čeka med i mlijeko. Naravno da vjeruju svojem djetetu, ali jedva čekaju da ono dijete koje raspravlja s njihovim pozovu na red i kažu kako bi ga oni odgajali.

d) Kako ćemo bez besplatne internetske mreže?

Vjerovali ili ne, to je pitanje koje mi postavljaju podjednako roditelji i djeca. Zabrinjava ih kako će pet dana provesti bez interneta u školi u prirodi. Kad navedem sve aktivnosti koje ih očekuju, postavljaju mi novo pitanje: „A što ćete raditi ako bude padala kiša?” Shvaćam da gubim bitku jer pitanje je isto i u obratnom smjeru: „Što vaša djeca rade kada pada kiša a da to ne uključuje gledanje u neki ekran?”

Kiše se roditelji posebno boje. U šali znam reći da su današnje generacije od šećera. Kad pada kiša, dobijem poruku na mobitel da ne puštam određenog učenika iz škole dok baka ne dođe po njega s kišobranom. Ne moram napomenuti da taj učenik živi ulicu dalje od škole.

Rijetko tko od njih pješači, bave se aktivnostima na koje ih roditelji voze automobilom radi uštede vremena. Vikende roditelji doživljavaju kao odmor – ako pet sati vlada tišina, oni misle da imaju sve pod kontrolom. Kažem li da je šteta što je dijete provelo pet sati gledajući televiziju umjesto da je igralo badminton, roditelji to doživljavaju kao zadiranje u obiteljski raspored.

Preostaje mi da se dobro pripremim, odnosno da nazovem hotel i dogovorim dostupnost besplatne internetske mreže. Jer što će biti ako bude padala kiša?

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/4bsvetanedelja/home  | UHURN Zvono

.................

Rođena je i školovana u Zagrebu, studij za učitelje završila je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svih je godina (točnije 23) bila zaposlena u zagrebačkoj Osnovnoj školi Augusta Šenoe. Mentorica je na metodičkim vježbama za studente UFZG-a. Trenerica je i e-mentorica mnogim učiteljima u području korištenja IKT-a u nastavi. Sudjelovala je kao „kritički prijatelj” u izradi Nacionalnoga kurikuluma. Promovirana je u učiteljicu mentoricu.

Objavljuje stručne radove i članke, izlaže na međunarodnim i državnim stručno-znanstvenim skupovima te stalno sudjeluje u profesionalnom usavršavanju svojih kolegica i kolega u Hrvatskoj i izvan nje. Profesionalni rad nastavlja od rujna 2016. u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, a daljnju edukaciju i usavršavanje usmjerava prema svim učiteljima koji su spremni za izazov poučavanja učenika 21. stoljeća. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.