Nije isto brinuti se o jednom djetetu ili o njih dvadeset troje

Katkad mi je to teže objasniti roditeljima nego učenicima. Ove sam školske godine već nakon 24 sata znala ime svakoga od njih (i sama sam bila ugodno iznenađena time), a već početkom listopada postali smo pravi tim.

Kada dolaze na individualne razgovore, roditelje najviše zanima kako se njihovo dijete snalazi u razredu, što radi...

Otprilike sredinom nastavne godine u prvom razredu počinju i primjedbe:

■  „Niste primijetili da dijete A gura moje dijete”

■  „Dijete B govori ružne riječi i ne želim da moje dijete sjedi s njim”...

Kad čujem takve primjedbe, polako zauzimam obrambeni stav ili preispitujem situaciju. Posljednjih dana roditelji mi, nezadovoljni ponekom slabijom ocjenom svojeg djeteta, često govore:

■  „Kod kuće je sve znao”

■  „Kod kuće piše kao violina”

■  „Kod kuće zbraja i oduzima gotovo napamet” itd.

Roditelji počinju sumnjati u moje kriterije u ocjenjivanju, moje doživljavanje učenika, traže skrivene motive za to što sam njihovo dijete upozorila zbog nečega…

Nedavno sam zamijetila jednog roditelja kako hoda lijevo-desno ispred našeg prozora i zaviruje u učionicu kao da nešto važno krijemo unutar svoja četiri zida.

Otvorila sam prozor i pozvala ga da dođe k nama, ali je ostao ispred učionice gledajući u naše prozore.

A što mi to krijemo unutar svoje učionice?

Što to učiteljica čini da je pojedini učenik drukčiji u školi nego kod kuće?

Koje pogrešne gumbe pritišćem pa mi učenik ne zna pokazati znanje koje, prema riječima roditelja, pokazuje kod kuće?

Ima dana kada taj učenik provede više vremena sa mnom nego s roditeljima i u razredu je okružen vršnjacima koji, kao i on, imaju određene potrebe.

Kad je u razredu, svaki učenik treba pričekati red da nešto kaže, treba znati pravila ponašanja u zajednici i čekati svojih pet minuta.

Ako učenik ta pravila nije naučio u svojoj obitelji, svi imamo problema.

• Ispitivanje

Ocjenjivanje je javno, unutar razreda.

Vrlo često učenici sami procjenjuju svoje znanje, a katkad i jedni druge ispituju i ocjenjuju. Kad, primjerice, ispitujem prirodu i društvo za odličnu ocjenu, učeniku ne postavljam niz potpitanja da bi točno odgovorio, ne kimam glavom sugestivno kako bih ga potaknula ili potvrdila njegov točan odgovor niti mu pomažem šuškajući prvi slog točnog odgovora.

Kriteriji vrednovanja znanja i zalaganja učenika posve su jasni i dostupni roditeljima, pa se oni i sami mogu uvjeriti što je sve potrebno za odličnu ocjenu.

• „Danas ne stignemo kupiti, učinit ćemo to neki drugi put” – pribor naš svagdašnji

Možda zvuči smiješno, ali zbog takva odnosa prema obvezama s nekim roditeljima vodim veliku borbu.

Učenici katkad nemaju bilježnice, nitko ne pročita obavijest u informativki, ne donesu potreban pribor za likovni, ne drže se rasporeda, za projekt „Jedi zdravo, budi zdrav” ne donesu nijednu namirnicu, ali prvi su u redu kad treba kušati kakvu slasticu i sl. Prvi put svakom učeniku progledam kroz prste, posudim mu ono što mu nedostaje, snađemo se, no onda zaboravljanje pribora polako prijeđe u naviku ili mi pak roditelj na individualnim razgovorima kaže:

„Znate, mi radimo i ne očekujete valjda da svakog dana zavirujemo u školsku torbu svojeg djeteta i pregledavamo informativku te kupujemo ono što je potrebno za nastavu!”

■ Još nisam nabavila čarobni štapić s pomoću kojega bih mogla, ustreba li, stvoriti 10 dodatnih bilježnica ili pet vodenih boja ili, pak, kao nekidan, 12 crnih flomastera. Ali roditelju je važno samo njegovo dijete, a ja u razredu imam dvadeset troje djece!

Moji đaci rado mi pričaju svoje male životne priče.

Slušajući ih, jasno mi je da naš razred postaje važan dio njihova života, nova obitelj. Povezanost s tom školskom obitelji kod nekih je učenika iznimno snažna i dugotrajna.

Stoga molim roditelje neka vjeruju mojim prosudbama, a u vlastitu domu neka budu principijelni roditelji koji će od svoje djece tražiti da riješe zadatke koji su im namijenjeni. Neka sudjeluju u životu svoje djece i u vlastitu domu govore o školi afirmativno potičući ih na učenje.

■  Voljela bih da roditelji pročitaju ovaj tekst i vjeruju učiteljici svoje djece.

Oni neka budu roditelji, a meni dopuste da budem učiteljica!

Jer, nije isto brinuti se o jednom djetetu ili o njih dvadeset troje.

Sandra VUK

OŠ Augusta Šenoe, Zagreb, UHURN Zvono