Ponosna na njih

Učiteljica sam 2. b razreda kojim se ponosim, odnosno ponosna sam na svakog učenika i na svaki napredak koji postignu.

Moje su kolumne kritika programa i sadržaja, kritika društva i svijeta u kojem živimo. Međutim, držim da je rad s djecom u učionici „svjetlo na kraju tunela”. Nikad nisam htjela pisati „bajke“, to jest pisati samo ono što je „uhu milo“.

Četiri godine pišem kolumne, uvijek sam pisala kritički osvrt ponajprije svojeg rada. Pisala sam o tome što bih mogla raditi drukčije i čemu trebam pristupiti na nov način. Stalno i neprestano tražim nove izvore, čitam različitu literaturu, završavam tečajeve/usavršavanja na stranom jeziku. Neki dan mi je mentor rekao da sam citirani autor u stranim znanstvenim radovima.

Zbog svega toga površne i paušalne komentare na račun neke svoje kolumne ne doživljavam jako osobno. Naime, katkad naše društvo (ne moj razred) ne zna čitati s razumijevanjem.

Zbog čega nastaju površni komentari?

a) Ljudi čitaju samo naslov, katkad samo „boldana” slova i na temelju toga stvaraju sud o napisanom.

b) Sve što je dulje od 10 rečenica odraslim je čitačima zamorno ― ili su im ekrani na pametnim telefonima premali ili nemaju vremena za čitanje.

c) Kritički sud donose prema vlastitom mišljenju, vrlo često i ne razmišljaju kritički prije nego što reagiraju.

d) Naravno, reagiraju i pišu samo na društvenim mrežama jer su tamo najsigurniji, a najčešće pišu objave upotrebljavajući lažan profil.

Takvi primjeri ne postoje samo u Hrvatskoj, nego i u drugim obrazovnim sustavima.

Ako pitate za savjet kako nešto napraviti, dobit ćete barem desetak odgovora u stilu: „Kolegice, Vi biste bar to trebali znati, zar nemate diplomu?”

Napišete li primjer iz prakse u kojem je jasno vidljivo koliko se tijekom godina učenici i njihovo shvaćanje svijeta mijenjaju, dobijete „pljusku“.

Primjera ima još puno.

Moji učenici, usprkos svim „pametovanjima” na društvenim mrežama, rade, vrijedno stječu nova znanja i razvijaju nove sposobnosti (usvajaju ishode, rekli bi neki) i osjećaju se ugodno u svojem razredu.

Kad smo obrađivali temu kultura stanovanja, tri smo tjedna izrađivali i dizajnirali svoju kuću iz snova. Toliko smo se posvetili tome da često nismo čuli zvono.

Nisam imala potrebu o tome pisati niti se hvaliti, a još manje isticati uloženo vrijeme, trud i sve ono što smo naučili takvim pristupom. Svakome od njih rekla sam koliko sam ponosna, istaknula sam njihove radove na vidljivo mjesto. Nadalje, s kolegicom iz njemačkog jezika naučili su kako se nazivi prostorija pišu i na njemačkom jeziku te sam tako ostvarila sve ono što sam htjela.

Taj primjer prakse opisat ću na nekom od međunarodnih foruma jer me ne veseli ozračje na našim društvenim mrežama.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.