Sve odmah i sve sada!

Prva dva nastavna tjedna u prvom razredu mi učitelji zovemo prilagodbom – na nov prostor, novu osobu (učiteljicu), nov način školovanja u odnosu prema vrtićkom, na novu torbu, nove prijatelje, nove obveze… Zapravo, tim je malenim učenicima sve novo.

• Umjesto da mi odrasli olakšamo djeci početno razdoblje, strahovito im zakompliciramo te prve korake.

Roditelji bi sve željeli saznati odmah – da im, ako je moguće, obavijesti dolaze na pametni telefon iste sekunde kad je učenik nešto napravio, pa makar i nešto nevažno. Bake bi željele ući u učionicu svakog dana i izvaditi udžbenike iz torbe umjesto svojih unuka, našiljiti njihove olovke i namjestiti stolce kako bi poštedjele svoje „zlato”. Nadalje, često negodujući, odmahuju glavom ako njihovo unuče ne sjedi s određenim učenikom / određenom učenicom.

Tu je zatim takozvana ona učiteljica koja stane ispred ulaznih vrata (a dovoljno je krupna da zauzme cijela) i ne pusti ih dalje, pa se roditelj/baka podiže na prste kako bi mogao/mogla vidjeti kamo to odlazi njegovo malo „zlato“. Očevi neprestano imaju mobitel u rukama i fotografiraju svaki korak svojeg djeteta kao da smo došli na Mjesec…

Kada konačno zatvorim vrata učionice, djeca još neko vrijeme začuđeno sjede i gledaju oko sebe. Tek se nakon drugog ili trećeg sata oslobode, pa šeću hodnicima, pokazuju jedni drugima torbe, čitaju jedni drugima i ispituju ostale što su ponijeli za užinu… Tek tada u razredu vlada ozračje prvoga razreda – toplo, poticajno i zaigrano.

SAVJETI

Ne znam zašto (iako sam i sama roditelj), ali najlakše je djetetu/učeniku prijetiti učiteljicom. U početku su me svi učenici gledali sa strahom u očima, a najhrabriji bi me upitali: „Hoćeš me tužiti mami jer nisam to napravio / jer sam se igrao?“ Kada su djeca kod kuće neposlušna, roditelji im često govore: „Vidjet ćeš ti u školi! Naučit ćeš ti u školi! Kaznit će te učiteljica!“

•  Umjesto da ih ta ista učiteljica kazni, ona se s njima igra, pjeva i skače. Stoga mi petkom učenici prilaze i pitaju: „A zašto moramo doma? Duga je ta subota i nedjelja dok ti se ne vratimo.“ Ponedjeljkom se opet vrate prestrašeni jer su dobili stotine upozorenja o tome da će ih baš učiteljica kazniti i naučiti redu.

SADA

Moji učenici su učenici nove generacije – njihovu pozornost zaokupljaju pametni telefoni, tableti i ostali gadgeti. Držanje olovke u ruci puno je slabije nego u prijašnjoj generaciji, oblikovanje crte je grubo, tiskaju olovkom, tiskaju flomasterom i ni za što nemaju dovoljno strpljenja, pa je živa muka obojiti neku površinu.

Katkad se osjećam kao da sam u nekoj igrici. Kad obave neki zadatak, očekuju da ga istog trenutka pregledam. Ako nisu zadovoljni, kao u pravoj igrici stisnu reset (obnavljanje), odnosno, školskim rječnikom, istrgnu papir iz bilježnice i kreću ponovno.

Teško im je slušati nekoga dulje vrijeme jer za to nemaju vremena. Žele da odmah i sada čujem njih i samo njih.

Kad pregledavam bilježnice, žele da to odmah bude gotovo. Budući da nemaju strpljenja čekati da pregledam bilježnice svih učenika, to radim dok imaju engleski jezik ili vjeronauk.

Kad primijetim da su umorni, igramo glazbene igre. Zasad su im zabavne, rado u njima sudjeluju, pjevaju, proizvode zvukove tijelom…

Pogledajte glazbenu igru / brojalicu koju smo otpjevali već u prvom tjednu škole.

U svemu se nastojim prilagoditi njima kako bi im ti prvi koraci bili lakši i kako bi od prvog dana shvatili da škola nije bauk. Međutim, katkad se pitam koga poučavam – učenike ili majke i očeve (katkad i bake).

Zajedno učimo i znam da ćemo uspješno svladati sve izazove koji su pred nama.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.