Može i bez jedinica

… potkopava mu samopouzdanje i motivaciju. Kako izbjeći jedinice, a da pritom ne snižavamo svoje kriterije za ocjenjivanje?

Svojevremeno je pedagoginja Marina ŽITKOVIĆ u svojoj školi Pantovčak provodila projekt Petice na kredit.  Učitelji su dobili zadatak uvjeriti učenike da kod njih, u njihovu predmetu, baš svaki učenik u razredu može imati peticu, ako bude učio. Zato su svim učenicima na početku obrazovnog razdoblja u imenik  zapisali peticu na kredit. Svi su, dakle, startali s peticama:  koji su bili marljivi tu su peticu i zadržali, a onima koji nisu (dovoljno) učili ta se petica polako rastapala na četvorke, trojke, dvojke… i jedinice. Projekt je pokazao da je velika većina učenika bila snažno motivirana učiti kako bi sačuvali svoju peticu na kredit.

Sve je u dojmu. Učenik koji ima dojam da ga učitelj ispituje kako bi otkrio što sve zna (da mu može dati što bolju ocjenu) puno je motiviraniji za učenje od onoga koji ima dojam da ga se ispituje samo zato da se pronađe što ne zna (i zbog toga mu se snizi ocjena).

Često kreativne pedagoške ideje stižu iz poslova koji nemaju veze sa školom. Evo konkretan primjer: prije nekoliko mjeseci časopis Business Insider  objavio je vrlo zanimljiv intervju s Jeffom Bezosom, glavnim izvršnim direktorom Amazona koji svojim zaposlenicima kad negdje nešto zapinje šalje e-mail bez riječi, samo sa znakom pitanja. [ Intervju možete pročitati OVDJE ]  Taj upitnik ne optužuje, ne postavlja konkretno pitanje, ne očekuje isprike ni opravdanje. Samo potiče čovjeka da što brže pronađe i ponudi rješenje. 

Zamislite sad sličnu situaciju s ispitivanjem učenika trima pitanjima.

1. Zamislite da je prvo pitanje koje učeniku postavimo pitanje bez riječi: samo upitnik. Ili jedna riječ: Slušam! Prvi put kad postavimo takvo pitanje učenik će vjerojatno biti toliko zbunjen da neće znati što da kaže. Međutim, razmislite o snazi tog pitanja kad se učenik opusti i kad shvati da smo mu zapravo dali slobodu da sam odabere govoriti ono o čemu najviše zna. Vremenski bi odgovaranje na to pitanje trebalo ograničiti na jednu minutu, a pitanje bi se moglo zvati: tvoja minuta! Učeniku koji je dobro iskoristio svoju minutu odgovaranje je uspješno krenulo, ne treba se bojati jedinice!

2. I drugo bi pitanje učenik također mogao sam odabrati i to s popisa na kojemu učitelj nudi tri pitanja ili tri tipa zadataka različite razine zahtjevnosti.  

3. Tek je treće pitanje zapravo pitanje za ocjenu. Na temelju učenikovih odgovora na prva dva pitanja učitelj može steći prilično jasnu sliku o količini i kakvoći učenikova znanja. Ako se učenik potrudio i suvislo odgovorio na njih, ma kako možda klimavi ti odgovori bili, zaslužio je dvojku. Jedinica je, naime ocjena za tišinu, muk, izostanak bilo kakve aktivnosti, zanimanja, truda. A dvojka je najmanja moguća ocjena za znanje. To je golema razlika između jedinice i dvojke: jedinica za izostanak truda, a dvojka za uloženi trud sa skromnim  rezultatima. Treće pitanje treba prilagoditi razini prvih dvaju odgovora. Učeniku za kojeg procijenimo da jedva zna za dvojku nema smisla postavljati isto pitanje kao učeniku koji odgovara za peticu.

Na prvi se pogled čini da ideja triju pitanja za izbjegavanje jedinice rješava jedan problem (nikomu tko se imalo trudi ne moramo dati jedinicu), ali otvara drugi: kako učeniku koji je (po svom mišljenju) točno odgovorio na sva tri pitanja objasniti da se točan odgovor na pitanja može ocijeniti četirima ocjenama: dovoljan, dobar, vrlo dobar i odličan. Zato bi možda bilo zgodno učeniku prije postavljanja trećega pitanja ponuditi slobodu da odabere želi li pitanje za trojku ili pitanje za peticu. Učenika treba upozoriti da ako uspješno odgovori na pitanje za trojku, dobiva trojku, ali mu – ako odabere pitanje za peticu pa na njega ne odgovori točno – ostaje dvojka.

Jedinica nije rješenje, jedinica je problem i to takav problem koji generira nove probleme. Ako loš učenik zna da mu trud uložen u učenje garantira dvojku, potrudit će se naučiti toliko da izbjegne jedinicu. Svim učenicima treba ponuditi da sami odaberu za koju će ocjenu učiti i odgovarati. Kakvoga smisla ima nekoga tko je odlučio biti zadovoljan trojkom i kojemu je trojka možda najveći doseg do kojeg trenutno može stići obeshrabrivali pitanjima za četvorku ili peticu?