O čemu sanjaju učitelji?

Od zimskih nas mrakova i tonuća tada spašava samo ono što nastavlja gorjeti u nama: naši unutarnji zanosi, ljubavi, vijednosti koje istinski živimo... 

Na božićnom koncertu u Londonu, kruni duge ovogodišnje turneje britanskim otočjem, André Rieu ispričao je o pričicu o sebi. Opisao je svoju dnevnu rutinu: koncert, nakon koncerta juriš u hotelsku sobu, uskakanje u pidžamu, pa u krevet... i snivanje o završnom, londonskom koncertu. Kako nadmašiti najboljeg sebe pa oduševiti razmaženu i zahtjevnu publiku... osloboditi njihove emocije kako bi im prenio svoju poruku, izmamiti na površinu ono najbolje u njima, učiniti da s koncerta odu bogatiji, punih srca? Svaki učitelj koji svoj posao doživljava kao poziv (a ne samo kao posao)  prepoznao se u njegovu snu.

Gledajući snimku bilo kojeg koncerta Andrea Rieua i njegovog orkestra npr....

... zapravo gledamo veliki priručnik (za učitelje) o tome kako motivirati ljude (učenike). Prepoznajemo i otkrivamo mnoštvo moćnih motivirajućih postupaka primjenjivih u razredu.  Izdvojila bih samo šest dobrih, dobrih ideja! 

1. Moj ulazak u razred početak je predstave. Šteta je potratiti tih nekoliko dragocjenih trenutaka ulazeći nezapaženo. Kako da osmislim svoj ulazak u razred da ih zapanjim, oduševim, zbunim, probudim, zaintrigiram? Glazbom, kostimom, svjetlosnim efektima, naklonom, gegom, anagdotom?

2. Moje prve izgovorene riječi neka budu pozdrav. Njihove – odzrav. Tužno je kad se pozdrav promrmlja kao pristojna fraza. Pozdrav je moćna poruka, iskaz radosti zbog susreta i druženja... i tako treba zvučati. Dakle, široko nasmiješena pozdravljam i pričekam da odzdrave.

3. Neka vide da se sjajno zabavljam radeći to što radim, neka vide da se igram, uživam u igri... Jako se jasno osjeti razlika između korektnog odrađivanja posla i istinskog uživanja u tomu što radimo. Najavljivat ću nove  teme kao da najavljujem cirkuske točke, prije svake teme omekšat ću ih nekom pričicom... Naše poruke do učenika ne dolaze kroz njihove uši, nego kroz njihova srca. Moraju ih željeti čuti da bi ih čuli. Jednostavno je: kad se zaigraš, učenici ti se žele pridružiti.

4. Važna sam im onoliko koliko su oni meni važni.  Obraćam li im se samo da ih opomenem ili pokudim, isključit će se, prestati slušati. Zato ću reagirati uvijek kad naprave nešto dobro. Pohvalit ću. Zahvaliti. Primijetiti da se trude. Laskati, ako treba. Svečano ću najaviti učenika koji će odgovarati. Kad učenik odgovori, odjavi ću ga... reći mu što mi se svidjelo u njegovu odgovaranju. Neću  šktrariti s riječima poput: bravo, divno, sjajno... samo tako nastavi. Pozvat ću ostale učenike da zaplješću ako je rečeno ili napravljeno nešto stvarno dobro...  Neka imaju dojam da su ti posebni, dragi, simpatični. Sasvim će drugačije reagirati nego ako nemaju taj dojam.

5. Učinit ću za njih nešto što ne moram, nešto što sam  im odlučila darovati: ispričat ću im pričicu, dovesti im gosta... Neopisivo je korisno pozvati povremeno nekog svog bivšeg učenika da gostuje na satu,  pomogne mi oko objašnjavanja nekog koncepta, pomogne savjetom, primjerom, svojom pričom. Napravit ću od toga događaj, svečanost, avanturu. Učinit ću da učenicima bude nezaboravno, nešto što će prepričavati...

6. Uključujem ih, tražim katkad da svi odreagiraju istovremeno, zborno, glasno. Govorim im npr. o alegoriji, stanem, kažem: Hajde, svi zajedna na tri, koja je naša tema? Jedan, dva, ALEGORIJA! Ako promrmljaju, kažu tiho, pospano, nevoljko, tražim da ponove glasnije, pa još glasnije dok ne zagrmi. Koncept koji su zagrmjeli nikada neće zaboraviti. 

Najbolji učitelji su i performeri: od sata naprave predstavu u kojoj su učenici glavni, aktivni lik, nositelji predstave. Učitelji samo moderiraju, dirigiraju, režiraju; predstavom vode učenike ka ishodima o kojima su sanjali... 

Završit ću još jednom anegdotom s ovogodišnjeg londonskog božićnog koncerta: Kad ja budem premijer... a zašto ne bih bio jednoga dana... vojnicima ću umjesto pušaka davati - violine. I tada neće više biti ratova... Zvuči tako naivno, čisto, zaneseno, prosvjetiteljski, učiteljski.  Zar ne? Baš je u tome stvar:  Božići dolaze i prolaze, ali snovi naših najboljih učitelja pale u nama svjetiljke koje ostaju gorjeti cijeloga života.

Piše: Dinka JURIČIĆ