O jedinicama

Nema goreg stresora za učitelja od učenika koji uporno na svakom satu ometa upadicama, cijelo vrijeme nešto glasno govori,  šeta razredom za vrijeme sata, svađa se za svaku sitnicu, otima drugima stvari i uništava ih, drzak je, ismijava i učenike i učitelja, a uza sve to ništa ne uči, ne nosi pribor u školu, baš ga ništa ne zanima, ne želi odgovarati ni pisati ispite... Mislite li da je učitelju užitak takvom učeniku dati jedinicu pa se poslije opet gnjaviti s njim da je ispravi, gnjaviti se s njim na popravku ili ga srušiti da ponavlja razred pa se s njim gnjaviti još godinu dana?

Jedinica nije ocjena. Jedinica tijekom godine upozorenje je da nešto ne valja. Jedinica na kraju godine  priznanje je poraza. I učenikovog. I učiteljevog.

Krenimo redom. Psiholozi već desetljećima upozoravaju na to da čovjek zapravo nije racionalno biće, nego emocionalno, da je hodajuća vreća emocija. Ni mi odrasli ne znamo se baš uvijek na pravi način nositi sa svojim emocijama. Djeci je još teže, pogotovo kad se u njihove emocije još umiješa i pubertet. Problem s emocijama je u tome što deformiraju način razmišljanja i na taj način uglavnom dovode do loših odluka i loših odabira ponašanja. Naša su ponašanja posljedice odluka koje smo donijeli vođeni češće nekom emocijom nego razumom. Nekom neraščišćenom emocijom vođena odlučivanja natjeraju nas da zaronimo u hladnjak  tražeći utjehu u nečem slatkom, da zapalimo još jednu, popijemo još jednu... I s učeničkim lošim ponašanjima i njihovim neučenjem ista je priča. Kažnjavanje učenika jedinicom zapravo je kažnjavanje posljedica... i veze nema s odgojem.

Proaktivnost je najmoćnija navika uspješnih ljudi i dobrih učitelja. Umjesto gubljenja vremena na ispravljanje jedinica, proaktivan će učitelj smisliti načine da do jedinica uopće ne dođe ili da ih bude što manje. Evo nekoliko proaktivnih prijedloga:

1. Prva rečenica koju će proaktivan učitelj reći na prvome satu na početku godine glasi: Kod mene svi možete imati peticu, ako budete dovoljno učili. Tu je rečenicu zgodno i tijekom godine povremeno ponoviti.

2. Uvijek im dajte pitanja unaprijed! Prije svake lekcije upozorite učenike na pitanja na koja treba znati odgovoriti nakon lekcije. Neka im pitanja cijelo vrijeme zuje u glavi. Drukčije će slušati lekciju, točnije, slušat će vas loveći odgovore na pitanja. Prije svake velike cjeline dajte učenicima ispitna pitanja vrlo slična onima koja će biti na ispitu nakon obrade cjeline. Neka ih imaju i mjesec dana prije ispita. Ionako ćete na ispitu promijeniti neke riječi, brojeve, detalje... Svaki put kad tumačite neki koncept, proceduru, bilo što bitno – upozorite ih na konkretno pitanje za čiji je odgovor to potrebno znati i primijeniti.

3. Svaki ispit neka pišu dvaput. Ali ne tako da prvi put pola razreda dobije jedinicu, pa da se drugi put piše da bi je ispravili. Ne, ne tako. Nego proaktivno: prvi ispit pišemo da učenici otkriju što ne znaju i da imaju tjedan dana vremena to naučiti. Riješene ispite skeniramo mobitelom kako bismo za svakoga učenika imali polazišno stanje za formativno praćenje. Najbolje od svega je da te ispite uopće  ne moramo ispravljati: čim ih poskeniramo, vratimo ih učenicima zajedno s točnim rješenjima. Neka usporede. Uoče u čemu su pogriješili. Nauče to što treba da na pravome ispitu ne ponove istu pogrešku.  Dakako da će na pravome (drugom) ispitu koncept ostati isti, ali će biti drugi detalji.

Proaktivnim pristupom obraćamo se učenikovim emocijama i ohrabrujemo njegovo samopouzdanje. Učenik koji vjeruje da može više će se truditi da to i postigne. Odustajenje i neučenje najčešće su posljedica učenikova manjka samopouzdanja, nevjerovanja u to da nešto može naučiti... Proaktivnim pristupom šaljemo učenicima jednu neopisivo važnu poruku: da ćemo igrati fer, da nam nije do toga da ih ulovimo u onome što ne znaju, nego da im pomognemo naučiti i ocijenimo ono što ZNAJU. A na fer igru, učenici odgovaraju – fer igrom.

Piše: Dinka JURIČIĆ