Parafraziranje je korak dalje

...koga citira pa tek iz njegovih dodatnih pojašnjenja iščitavamo razumije li doista to što citira. Svaki učenik može ponavljati i citirati, ali parafrazirati može samo onaj koji razumije.

Parafraziranje je alat razumijevanja, prihvaćanja, pretvaranja tuđe priče u svoju, tuđeg jezik u svoj. Parafraziranje počinje kad učenik nadraste ponavljanje i citiranje, kad je sposoban iščitati tuđe koncepte, kad ih može izraziti svojim riječima i učiniti ih dijelom vlastitoga iskustva. Parafraziranje  je preispisivanje teksta, slike, zvuka... dodavanjem novih značenja, novoga izraza, novoga smisla. To je izrazito kreativan čin kojim ono što smo prepoznali, razumjeli, povezali, pretvorili u vlastito iskustvo, preoblikom pretvaramo u novu i osobnu poruku.

Krešimir Bagić u eseju Diskretni šarm parafraze  kaže da je parafraza diskurz koji nije nevin, koji se stvara s predumišljajem... jer neizostavno posuđuje materijal od svoga predmeta, djelomice ga udvaja i ponavlja, a djelomice mijenja.

Nizozemac Hendrik Kerstens donedavno je bio poslovni čovjek, a u četrdesetoj se odrekao ureda kako bi postao umjetnik. Supruga se zaposlila da može izdržavati obitelj, a on je preuzeo brigu o čuvanju i odgoju njihove kćeri Paule. Prateći njezino odrastanje, rodila mu se ideja o fotografskim parafrazama. Danas se Kerstensove fotografske parafraze slika starih flamanskih majstora iz 17. stoljeća nalaze u najprestižnijim muzejima suvremene umjetnosti u svijetu. 

Često su u njegovim parafrazama spojene dvije priče: priča o odrastanju kćeri Paule (omiljeni Kerstensov model) i priča o renesansnim Vermeerovim i Van Eyckovim gospama.

Za razliku od prepričavanja, koje na svoj način ponavlja original i čini ga na neki način zamjenjivim,  parafraziranje stvara novi original, vrlo aluzivan i nepojmljiv bez poznavanja izvornika, bez asocijacija, bez razumijevanja konotacije, bez osjećanja emocije i bez slobode osobnog shvaćanja poruke.

Gledamo li samo parafrazu (Kerstensovu fotografiju), a ne znamo što je parafrazirano (Van Eyckov autopotret s turbanom i portret čovjeka s plavom kapom) vidimo samo dosjetku. Gledamo li i original i parafrazu – vidimo priču. Točnije: svatko vidi onoliko priče koliko je nosi u sebi. Parafraza je, dakle, podjednaki izazov za onoga tko je izriče i za onoga tko je gleda ili čuje.

Snaga dobre parafraze ovisi o autorovom preispisivanju teksta. O njegovoj vještini da odabere prepoznatljivi predložak i iskoristi ga kako bi osnažio neku poruku. Uvodna slika je dobar primjer: svima poznata da Vincijeva slika iskorištena je kao predložak ohrabrujućeg plakata za priču o tumorima, kemoterapiji, životu s bolešću, životnim vrijednostima...

Zašto ova priča o parafraziranju? Zato što je parafraziranje rezultat promišljanja, kreativnoga razmišljanja, igre. Zato što je parafraziranje zanimljivo. Zato što je odličan način učenja, primjenjiv u svim predmetima. Zato što parafraziranje dosadan zadatak pretvara u zanimljiv problem koji poziva na rješavanje.

Tražite li od učenika da parafraziraju neki sadržaj, pretvore ga u karikaturu, intervju, vijest za žutu štampu, reklamu, oglas... potičete ih da nauče učiti i razmišljati, širiti krugove svoga razumijevanja. Otkriju li u tome radost učenja, istraživanja, promišljanja i razmišljanja svojom glavom, neće morati kopirati tuđe i potpisivati to svojim imenom.

Piše: Dinka JURIČIĆ