Stijeg drukčijosti

Ima jedna stara pjesmica Zvonimira Baloga o bubamarcu (babamarinom muškarcu) koju je uglazbio Arsen Dedić. Ona na lepršavo šaljiv način objašnjava klincima problem odabira i drukčijosti.

Kad bismo samo mogli svoje savjete djeci čuti njihovim ušima! Zapanjili bismo se koliko su česti sasvim kontradiktorni i zbunjujući. Doista nije jednostavno u dječjoj dobi graditi svoj identitet kad te potiču da se uklopiš, budeš kao svi ostali, a istovremeno te grde što slijediš ostale i nemaš svoje JA.

William Glasser u svojoj Teoriji izbora kaže: „Svi mi rano u životu susretnemo ljude koji ne samo da su otkrili što je dobro za njih, nego su, nažalost, otkrili i što je dobro za nas. Naoružani tim otkrićem, sljedeći tradiciju koja je tisućama godina dominirala našim mišljenjem, osjećaju obvezu pokušati nas prisiliti da činimo ono što oni "znaju" da je ispravno... Teorija izbora izazov je takvoj staroj tradiciji (temeljnoj na načelu  ja znam što je za tebe dobro) jer nastoji odgovoriti na pitanje, na koje smo cijeli život pokušavali odgovoriti: Kako možemo biti slobodni živjeti načinom na koji želimo, a i dalje se dobro slagati s ljudima koji su nam u životu značajni? 

Prema istraživanju časopisa Research in Consumer Behavior (svezak 16. iz 2014.) konzumersko društvo sustavno potiče narcisoidnost. Nove tehnologije u tome svesrdno pomažu. Ljudi koji osjećaju nesigurnost u odnosu na vlastiti osobni identitet savršeni su kupci: panično jure vrteći se u začaranom u krugu promjenjivosti mode i trendovima. Opskrbljujući se pomodnostima i brendovima pokušavaju glumiti sebe pred drugima.      

U pariškom Espace culturel Louis Vuitton prije nekoliko je godina održana zanimljiva izložba pod nazivom Otherness. I is Somebody Else (Drukčijost. Ja je netko drugi). Umjetnički je zadatak bio istražiti ulogu drugih (i drukčijih) u izgradnji osobnoga identiteta.

Doista, ne znaš tko si dok ne upoznaš sebe uspoređujući se s drugima. U nekom trenutku shvatiš da najvredniji dio nas nije onaj po kojem smo isti kao drugi, onaj kojim ih imitiramo ili im se prilagođavamo... nego onaj po kojem smo jedinstveni, posebni, iznimni i neponovljivi... drukčiji. Taj dio sebe treba otkriti, njegovati, razvijati...

Odgajati djecu, između ostaloga, znači i senzibilizirati ih za vlastitu drukčijost. Svijet treba naše drukčijosti, one ga pokreću.   Dakako, učimo djecu da ima mnogo situacija kad se moramo prilagoditi drugima...  ali ne smijemo ih zaboraviti naučiti da čak ni tada svoju drukčijost ne doživljavaju kao nešto manje vrijedno ili kao nepremostivu razliku.

Piše: Dinka JURIČIĆ