Što ćemo s Kairosom?

…školovanja da je uspjeh više stvar sretnih okolnosti i dobrih veza nego osobnoga zalaganja...

Prilično je teško odgojiti djecu da vjeruju u rad i poštenje u vremenima u kojima je tim vrijednostima cijena toliko pala da one koji ih poštuju uglavnom smatraju naivcima. Mediji uporno promoviraju ispodprosječne ljude i šire mitove o sretnom trenutku i uspjehu preko noći. Priča o sretnom trenutku, međutim, ne ide baš tako...

Trogirski Benediktinski samostan čuva mali grčki niski reljef iz 3. stoljeća prije Krista. Reljef predstavlja Kairosa, najmlađeg Zeusova sin, boga sretnoga trenutka. Kairos je goli, nauljeni  mladić krilatih stopala koji juri svijetom s britvom u ruci. Glava mu je straga obrijana, samo mu je sprijeda ostavljen veliki pramen kose. Namjeravaš li ga uloviti, imaš samo jednu priliku: treba ga zgrabiti za onaj pramen trenutak prije nego proleti...  Kairosa, naime, moraš dočekati dobro pripremljen, budan. A ako ga uspiješ uloviti, nikakve koristi od njega ako unaprijed točno ne znaš što ćeš s njim prije nego ti isklizne iz ruku. Dakle: dobro se pripremi i budi spreman uloviti pravi trenutak, pravu priliku. To je zapravo lekcija koju smo trebali naučiti svoju djecu. Jesmo li to učinili?

Vratimo se na trenutak na ono DOBRO SE PRIPREMI, jer upravo tu leže mnogi nesporazumi. Neki još uvijek misle da je stvar u tome da se zapamti sve što je propisano da treba zapamtiti u tih 12 godina obveznoga školovanja i riješe svi zadani zadatci. Za hvatanje Kairosa, međutim, korisnije je steći neke vrlo praktične navike...

Kraj školske godine sjajno je vrijeme da već od prvoga razreda osnovne škole pratimo jesmo li – uza sve druge poslove – radili i na tome da svojim učenicima razvijamo navike potrebne za uspjeh. Jesmo  li u svoj dugi popis generičkih, životnih, kompetencija čiji razvoj potičemo kod učenika uvrstili i – Kairosov poučak?

Piše: Dinka JURIČIĆ