Zaglupljivanje djece

… načinima na koje razumijevaju svijet oko sebe, rješavaju probleme, uče iz svega što ih okružuje... A onda krenu u školu i sve te sjajne osobine kao da odjednom nestanu. Kako to da se iznimno bistro dijete u školi odjednom „zaglupi“ i roditelji moraju s njim ponovno u prvi razred?

Krenimo redom. Kako malo dijete uči govoriti? Ne, nemojte se zaletjeti pa reći da uči tako što čuje riječ, pa je ponovi. Time se ne objašnjava kako to da je malo dijete u stanju odabrati i povezati riječi u savršeno ispravnu gramatičku strukturu rečenice koju nikad prije nije čulo. Govor počinje u trenutku kad dijete samo shvati algoritam rečenice. Prva osviještena rečenica koju je dijete reklo je, na primjer: „Bu.“ To što „bu“ za nas nije rečenica i nema nikakvoga značenja, ne znači da je tako i za dijete: ono time „bu“ nekoga doziva, nešto traži, nešto odbija, izražava neko svoje raspoloženje. Prvi algoritam koji dijete samo shvati jest da kad želi razgovarati kao što to čine odrasli, mora naučiti pokrenuti govorne organe i proizvesti neke točno određene zvukove. Onda samo shvati algoritam nizanja tih zvukova u male strukture – riječi, pa nizanje tih malih struktura u veće - rečenice. Pa počne samo razumijevati algoritme upitnih rečenica, izjavnih, niječnih... Progovori rečenicama u trenutku kad strukture do kojih je samo došlo (algoritme) počinje popunjavati kombiniranjem riječi koje je naučilo oponašanjem.

Recimo da ste dijete i da ne znate glagoljicu. Biste li ipak mogli riješiti ovaj zadatak?

Roditelji školskoga djeteta odmah bi se pobunili kad bi vidjeli takav zadatak. Možda bi čak učiteljicu prijavili pučkoj pravobraniteljici zbog zlostavljanja.  Školsko dijete zabrinuto za ocjene na ispitu smjesta bi graknulo: Ne možete nam dati taj zadatak! To još nismo učili!

A da bi se riješilo takav zadatak, uopće NIJE POTREBNO znati glagoljicu, potrebno je shvatiti algoritam. Dakle, učiniti isto ono što su bebe činile kad su učile govoriti. Neka će ga predškoska djeca odmah shvatiti sama, nekoj ćemo samo malo pripomoći pričom  da se u ona četiri kratka retka skrila jedna slika iz gornjeg, dugačkog retka. Tu sliku treba pronaći i zaokružiti crni znak ispred nje.

Predškolac koji ne zna slova, a odlučio je riješiti ovaj zadatak sposoban je zapaziti da:

• u dugačkom retku ima puno malih sličica (slova) koje su primaknute jedne drugima (riječi) i da su skupine takvih sličica malo odmaknute drugih skupina
• u kratkim retcima ima samo jedna skupina sličica (riječ)
•  u kratkim retcima nema ni jedne skupine sličica (riječi) koja izgleda kao prva u dugačkom redu... ni kao druga...
• svi kratki retci počinju ili sličicom koja podsjeća na pticu ili sličicom koja podsjeća na  komadić češlja
• u drugom kratkom retku ponavlja se predzadnja skupina sličica (riječ)  iz dugačkog retka
• u drugim kratkim retcima se ne nalazi nijedna druga skupina iz dugačkog retka
• je skupina iz drugoga retka po nečemu važnija od drugih i da je vjerojatno to rješenje zadatka.

Za rješavanje toga zadatka, dakle, nije trebalo ZNATI i ponavljati zapamćeno, trebalo je samo zapažati, razmišljati i uočiti algoritam. Mi zapravo vrijeđamo djecu kad ne vjerujemo da su za to sposobna.  Suvremeni francuski filozof Jacques Rancière u knjizi Učitelj neznalica kaže da svaki put kad tumačimo nešto što je učenik mogao shvatiti i bez našega tumačenja, zapravo učeniku šaljemo poruku da ga smatramo nesposobnim. Vrijeđamo ga. Potcjenjujemo njegovu pamet. Režemo mu krila i dizajniramo ga prema svojim skromnim očekivanjima.

Kad učenika smatramo nesposobnim, onda onaj gornji zadatak izgleda ovako:

Zamislite svoje pametno dijete, svoga prvašića koji već zna nabrojiti planete Sunčeva sustava, koji je prije vas shvatio neke funkcionalnosti vašeg pametnog telefona,  koji na engleskom zna pjevati svoje omiljene pjesmice iz crtića... kad dobije zadatak koji ne očekuje od njega da promišlja i otkriva, nego samo da učini ono što mu je rečeno. Ako dovoljno uporno nastavimo s takvim uvredljivim tipovima zadataka, sasvim je sigurno da ćemo ga nakon nekog vremena uspješno odučiti od promišljanja, otkrivanja i radosti koju je pritom osjećalo. Odučit ćemo ga od prirodnog načina učenja i naučiti da pamti riječi i sadržaje umjesto da proniče u njih i otkriva algoritme. Dakle: prvo ćemo ga zaglupiti (ne vjerujući da je sposoban samostalno razmišljati), a onda ćemo mu dati mikročipove da nauči kodirati kako bi naučilo razmišljati u algoritmima! Tko je tu lud?

Kako bebe uče hodati? Pužu, pa pokušaju ustati, pa padnu, pa ponovno pokušaju ustati, pa padnu... Jesmo li djetetu nakon pedesetog ili stotog pokušaja rekli da nema dara za hodanje i da je bolje da odustane? Jesmo li za njega u jaslicama tražili prilagođeni program za puzavce? Jesmo li ga kljukali tabletama zbog poremećaja u hodanju? Zašto nismo? Zato što smo vjerovali da je to sposobno samo naučiti. Zašto smo u to prestali vjerovati?

Piše: Dinka JURIČIĆ