Mediji su samo nove mogućnosti

Ponekad se uistinu divim ljudima koje su te promjene zatekle u trećoj životnoj dobi. Njima sigurno nije jednostavno pratiti tu preoblikovanu svakodnevicu. S druge strane, u mojoj učionici sjede djeca kojima su mediji prirodni okoliš. Oni su od svoga rođenja u suživotu s njima. Uspoređujući ih, nedvojbeno je – prvi žive u svijetu koji im je nov i nepoznat, a drugima je to jedini svijet za koji znaju. No, i jednima i drugima treba puno znanja i iskustva da bi izgradili zdrav suživot s medijima.

Moj interes za medije, medijsku kulturu, medijski odgoj i obrazovanje imao je svoj proces. Razvijao se u neposrednom radu s učenicima, ali je istovremeno i objedinio  sve moje hobije, one male životne pokretače bez kojih nisi cjelovit – interes i ljubav prema glazbi, umjetnosti, komunikaciji, psihologiji i književnosti. I iako se na početku činilo da taj interes neću moći iskoristiti u svome nastavnom radu, jer je medijska kultura bila, a još uvijek je, vrlo malo zastupljena u nastavnome planu i programu (tek kao jedno od područja u nastavi hrvatskoga jezika), vrlo brzo mi je postalo jasno da će ipak biti drugačije. Sve se promijenilo kada sam shvatila da stojim ispred učenika u kojima potaknuti želju za znanjem - pravi izazov.

Preda mnom su bili učenici koji se teško nose sa sadržajem nastavnoga plana i programa. Učenici kojima nisu bile dovoljno poticajne one najčešće korištene metode poučavanja.  Učenici  rođeni u vrijeme kada smo počinjali shvaćati, najprije u šumovima, a zatim i sve glasnije, da mediji polako i dosljedno preuzimaju ulogu roditelja, odgojitelja i učitelja. Shvatila sam da su moji učenici  - „djeca medija“.  I da su uistinu drugačiji su od prijašnjih generacija kao što su drugačiji i njihovi interesi i razumijevanje svijeta.

Istražujući, zapravo tragajući za „čarobnom sklopkom“ kojom bih svoje  „takve“ učenike zainteresirala za sadržaje koje trebaju usvojiti, došla sam na ideju da njihov interes za medije iskoristim kao tu „sklopku“ i da medije uz koje odrastaju učinim svojim saveznicima.

I priznajem, nije mi bilo sasvim jednostavno promijeniti dotada usvojene paradigme rada u nastavi jer i ja sam odrasla uz stvarne, a ne virtualne poticaje, uz knjigu i papir koje osjetiš pod prstima, a jedini monitor bila mi je mašta. No kao majci dvojice dječaka koji su rasli i sazrijevali u stoljeću medija, bilo mi je kristalno jasno da ću svoju roditeljsku vjerodostojnost izboriti ili potvrditi jedino ako bez straha i sasvim otvorena srca prihvatim novo doba i svoju „drugačiju“ djecu. Jer kako bi moja upozorenja  mogla biti vjerodostojna ako ne uronim dublje u taj svijet i ne iskusim njihovu igru i zabavu?

U školi predajem više od dva desetljeća. Što god tko mislio, to je posao koji je iznimno naporan, stresan i vrlo neizvjestan jer je kontinuirano posvećen traženju u novim okolnostima. I možeš ga raditi samo ako si zanesen i zaljubljen u svoj posao. Zadnjih desetak i više godina svakodnevno svjedočim da je škola u značajnom raskoraku od života koji se događa izvan nje.

• Kako onda radim?

• A rezultat?

Moji učenici s većim interesom usvajaju sadržaje, jačaju svoju jezičnu kompetenciju, više su usredotočeni na stvaralaštvo, a čestim razgovorima o medijskim sadržajima kojima su izloženi bolje razumiju zašto je danas važno kritički promišljati.

Nedostatak jedinstvene platforme za razvoj medijske pismenosti i jasnija podrška sustava ograničavaju me u mogućnostima, a koji put je sama priprema za hrabriju intervenciju u nastavi bez te podrške, vrlo iscrpljujuća. Ipak, mislim da baš mi „iz prošloga stoljeća“ koji prihvaćamo medije kao izazov i priliku za više, a istodobno znamo da je kvalitetno obrazovanje jedini dobar put da se prilika za više i dogodi, imamo dobre temelje za poučavanje o njima. Jer znamo kako je bilo živjeti bez njih i imamo uvid u povijest koja im je prethodila. I već otprije znamo da je jedina opasnost koja uvijek vreba od svega što je novo i nepoznato – neznanje.

Ako medijskom obrazovanju pristupimo ozbiljno, zrelo i samopouzdano, ako medijsku ekspanziju doživimo kao dobru mogućnost, mediji mogu postati most kojim ćemo u svim drugim područjima života smanjiti generacijski jaz i bolje razumjeti svoju djecu i učenike. Jer mediji su idelan medij za jačanje međugeneracijske solidarnosti i za osnaživanje zdravog partnerskog odnosa između roditelja i djeteta, učitelja i učenika. Koliko ćemo biti hrabri da u svoju nastavu implementiramo medije i zajedno sa svojim učenicima istražujemo virtualni svijet, trenutno ovisi samo o našem izboru i entuzijazmu.

• Uz medije možemo ponovno postati radoznala djeca.
• Možemo se još više približiti svojoj djeci i svojim učenicima.

…………………….

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Sesvete

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.