Posljednji vladari

Atahualpa, posljednji vladar Inka

Luis Montero: Smrt Atahualpe

■ Atahualpa (1497. – 1533.), posljednji vladar Inka (Sapa Inka, što znači Veliki Inka), vladao je od 1532. do 1533. godine. Veliko carstvo Inka pružalo se duž većeg dijela Anda u Južnoj Americi, od današnje Bolivije i Perua do Argentine, Čilea, Ekvadora i Kolumbije. Kad je Atahualpa uspio pobijediti brata Huáscara i proglasiti se vladarom cijelog carstva Inka godine 1532., došli su na to područje španjolski konkvistadori pod zapovjedništvom Francisca Pizarra. Atahualpa nije Španjolce smatrao prijetnjom jer ih je bilo samo stotinjak vojnika i šezdesetak konjanika, pa im je dopustio da slobodno uđu u Cajamarcu. Španjolci su ušli u grad i, vidjevši da je prazan, sakrili su se u gradske kuće i čekali Atahualpu, priredivši mu zasjedu. Kad je Atahualpa bezbrižno ušetao u grad, napali su ga i zarobili. Zarobljeni vladar je obećao Španjolcima da će im napuniti punu sobu zlata ako ga oslobode. Iako je dao obećanu količinu zlata, priredili su mu suđenje i osudili ga zbog izdaje, skrivanja blaga i urote protiv španjolske krune na smrt spaljivanjem. Ali, Inke su vjerovali da čovjek ne može prijeći u zagrobni život ako je spaljen. Prisutni dominikanski svećenik rekao mu je da može biti pošteđen spaljivanja ako se obrati na katoličanstvo. Atahualpa je to učinio I prema vlastitoj želji je udavljen. Njegovom smrću propalo je carstvo Inka.

Montezuma II , posljednji astečki vladar

■ Deveti i posljednji astečki vladar bio je Montezuma II (1466. – 1520.). Vladao je od 1503. do 1520. godine, kada je ubijen. Tijekom njegove vladavine astečko carstvo je dostiglo svoj vrhunac. Kad je čuo da su se Španjolci iskrcali, poslao je svoje delegate da ih pozdrave i uruče im poklone. Bio je vrlo praznovjeran čovjek, kako tvrde neki povijesni izvori, pa je vjerovao da su španjolski konkvistadori potomci boga Quetzalcoatla (pernatog zmijolikog božanstva). Kad je stigao do Tenochtitlana, Cortés je zarobio Montezumu II. (za slučaj pobune Asteka) i za njega tražio veliku otkupninu. Asteci su se već počeli buniti, jer nisu shvaćali zašto je njihov vladar tako pokoran. Namjeravali su protjerati Španjolce. Dok su opsjedali palaču u kojoj su bili Španjolci i Montezuma, Hernan Cortés je naredio Montezumi da pokuša urazumiti svoj narod i nagovoriti ih da omoguće Španjolcima odlazak do obale. Ali, Asteci nisu slušali Montezumu, nego su se rugali i bacali na njega kamenje. Tad su ga teško povrijedili, pa je Montezuma II. umro nakon nekoliko dana. Cortés je pobjegao, ali se uskoro vratio u Tenochtitlan, osvojio ga i razrušio do temelja. Tim je činom srušeno astečko carstvo.

Romul Augustul, posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva

Tremissis s likom Romula Augustula

■ Romul Augustul (oko 460. – 511.) bio je posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva (475. – 476.). Kad je Romulov otac Orest postao magister militum, tj. istodobno glavni vojni zapovjednik i premijer cara Julija Nepota 475. godine, ubrzo je podigao ustanak i osvojio Ravenu, prijestolnicu Zapadnog Rimskog Carstva. Car Julije Nepot je pobjegao u Dalmaciju. Budući da Orest nije mogao biti car, zbog germanskog porijekla, proglasio je carem svog sina, koji je tada bio dijete (prema tadašnjim rimskim zakonima, i Orest i Romul Augustul bili su uzurpatori tako da Bizant Romula Augustul nikad nije priznao kao rimskog cara).

Stvarnu vlast je imao Orest. Nekoliko mjeseci nakon što je došao na vlast zamjerio se nekim plaćenicima rimske vojske. To je izazvalo pobunu, na čijem čelu je bio Odoakar, pa je Orest zatvoren krajem kolovoza 476. godine i odmah pogubljen, a mladom caru Romulu Augustulu je poštedio život i prisilio ga na abdikaciju, što se smatra krajem Zapadnog Rimskog Carstva.

Međutim, budući da se svrgnuti car Julije Nepot nikad nije odrekao krune (ali nije imao nikakvu vlast dok je boravio u Dalmaciji), neki njega smatraju posljednjim carem Zapadnog Rimskog Carstva. Ubijen je vjerojatno u Dioklecijanovoj palači 480. godine pa neki vole reći da se Zapadno Rimsko Carstvo ugasilo se u Splitu.

Stjepan II. posljednji je hrvatski kralj iz loze Trpimirovića

Povelja kojom kralj Stjepan II. potvrđuje darovnicu svog prethodnika Dmitra Zvonimira samostanu sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lužanima

■ Stjepan II. posljednji je hrvatski kralj iz loze Trpimirovića. Vladao od 1089. do 1091. godine. Kralj Petar Krešimir IV. bio mu je stric, a kralj Stjepan I. djed. Naslijedio je kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine. Kada je nakon smrti strica pokušao doći na vlast, nije uspio i bio je prisiljen na odlazak u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu. Nakon smrti Dmitra Zvonimira 1089., hrvatski ga je narod izvukao iz samostana te svečano okrunio za kralja. Vladao je manje od dvije godine. Njegova je vladavina obilježena slabljenjem središnje kraljevske vlasti. Umro je ne imenovavši nasljednika, kako su neki od njega očekivali.

Petar Snačić (Svačić), posljednji hrvatski kralj narodne krvi

Oton Iveković : Smrt kralja Petra Snačića u Gori Gvozdu 1097. godine

■ Petar Snačić (Svačić) vladao je od 1093. do 1097. godine, a posljednji je hrvatski kralj narodne krvi. Na vlast je došao u nemirnim vremenima nakon smrti posljednjega Trpimirovića, Stjepana II. Bio je vođa antimađarskog otpora pa ga je jedan dio plemstva i naroda izabrao oko 1093. za novog hrvatskog kralja, nastavljajući sukob s Arpadovićima i njima odanim hrvatskim plemstvom. Prijestolnica mu je bila u Kninu. Ne zna se je li bio okrunjen za kralja jer je Zvonimirova kruna bila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre. Bio je vođa antimađarskog otpora. Godine 1095., nakon smrti ugarskog kralja Ladislava I., nasljeđuje ga Koloman, koji je odlučio krenuti u vojni pohod na Hrvatsku. Krajem travnja i početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na Gvozdu, u kojoj je kralj Petar poginuo na bojištu. U spomen na posljednjeg kralja “narodne krvi” planina Gvozd naziva se Petrovom gorom.

Ludovico Manin, posljednji mletački dužd

Bernardino Castelli: Ludovico Manin

■ Ludovico Manin (1725. – 24. listopada 1802.) posljednji je mletački dužd. Prije nego je izabran za dužda 1789. bio je kapetan Vicenze, zatim Verone, a kasnije i Brescie. Poslije je radio kao prokurator Bazilike sv. Marka, što je tad bila jedna od najviših pozicija u Mletačkoj Republici. Izabran je za dužda Venecije 9. ožujka 1789. Vladao je do 12. svibnja 1797. godine, kada je morao abdicirati. Predao je Veneciju francuskom generalu Napoleonu. Veliko vijeće zatim je proglasilo ukidanje Republike. Tako je nakon gotovo tisućugodišnjeg postojanja ukinuta Mletačka Republika. Manin je dva dana poslije toga napustio Duždevu palaču, a zatim su francuski vojnici ušli u Veneciju. Svrgnuti dužd je morao predati sve oznake vlasti, a naročito mu je teško bilo predati slavnu duždevsku kapu (corno ducale). Ostalo je zapisano da su ga kasnije u šetnji gradom napadali ljutiti građani zbog predaje grada Francuzima.

Nikola II., posljednji ruski car

■ Nikola II. Romanov (1868. – 1918.) bio je posljednji okrunjeni ruski car, kralj Poljske ivojvoda Finske. Kad je došao na vlast 1894. godine, nastavio je provoditi autokratsku vladarsku politiku svog oca Aleksandra III. Teško je poražen u ratu s Japanom, kad je uništena ruska baltička flota, a Japan je pripojio Južni Sahalin. Kad su početkom 1905. godine demonstranti išli prema Zimskom dvoru u Petrogradu želeći uručiti peticiju caru u kojoj su zahtijevali prekid rata s Japanom, uvođenje općeg prava glasa, ali prije svega poboljšanje radničkih prava, carska vojska je, prema carevoj naredbi, otvorila vatru na njih. Zabilježeno je da je tom prigodom poginulo oko 1000 ljudi pa je taj događaj poznat kao “Krvava nedjelja” (1905.). Posljednje godine njegove vladavine na državnu su politiku veliki utjecaj imali carica Aleksandra i Grigorij Rasputin. Svrgnut je u veljači 1917., a u srpnju 1918. u Jekaterinburgu boljševici su strijeljali i njega i cijelu njegovu obitelj po Lenjinovu nalogu.

Pu Yi , posljednji kineski car

■ Pu Yi ( 1906. – 1967.) bio je posljednji kineski car. Počeo je vladati u prosincu 1908. (s nepune 3 godine ) uz pomoć strica Zaifenga. Nakon revolucije Xinhai 1911. bio je prisiljen abdicirati u veljači 1912. godine i odreći se svoga prava da bude car, ali je smio zadržati samo nominalno naslov vladara dinastije Qing do studenog 1924. Tada ga je vojskovođa Feng Yuxiang protjerao iz Zabranjenog grada. Od 1932. do 1945. godine bio regent je japanske marionetske države Mandžukua, a nakon kapitulacije Japana bio je u sovjetskom zatočeništvu pa od 1950. do 1960 u kineskom. Kad je oslobođen, prekvalificirao se i počeo raditi kao vrtlar. U početku je radio u pekinškom botaničkom vrtu, a kasnije je bio urednik u literarnom odjelu Kineske komunističke savjetodavne konferencije. Umro je 1967. godine u Pekingu i pokopan je kao običan građanin.

…………………

PRIREDILA: Snježana STANIN

Snježana Stanin je nastavnica mentorica. Predaje fiziku u Osnovnoj školi Šimuna Kožičića Benje u Zadru. Jedna je od autora zbirki Fizika oko nas za 7. i 8. razred. Voditeljica je Županijskog stručnog vijeća fizike za osnovne i srednje škole Zadarske županije. Autorica je triju radijskih kvizova (više od 200 emisija)