Tehnologija kao distrakcija

… ali u posljednje vrijeme mislim da bi prioritet trebao biti poučiti djecu kako da imaju i održavaju zdrava tijela i umove.

Današnje najinspirativnije poruke, knjige i izazovi za škole prenose poruke poput: „pripremite ih za sve”, „spremni za budućnost”, „rješavanje velikih problema” ili „mijenjanje svijeta” – sve su to dobre i valjane poruke. Već sam prije pisao o zabrinutosti zbog prevelikog naglašavanja inovacije.  

Ne kažem da ove stvari nisu važne, ali smatram da nedostaje činjenica da mnogo više pozornosti treba posvetiti zdravlju i blagostanju učenika. Ako pogledamo svrhu škole u povijesnom kontekstu, ona se s primarne misije distribucije znanja promijenila u pripremanje za posao.

Zdravlje je u najboljem slučaju samo dodatak, a o mentalnom zdravlju nije se ni govorilo sve do posljednjih nekoliko godina. Tehnologija je potaknula raspravu o širim definicijama poslova i o budućnosti.

U pozadini je ostalo zdravlje i blagostanje učenika.

Svi smo postali svjesni toga koliko tehnologija može omesti učenike. Neki će reći da smo oduvijek imali distrakcije i da to nije ništa novo. Nekad sam i ja bio sklon tom mišljenju, ali u posljednje vrijeme smatram da je tehnologija (posebno pametni telefoni) ubrzala ovaj problem do tih razmjera da je postao distrakcija i uzročnik stresa više nego bilo što s čime smo se dosad susreli, ne samo za naše učenike već i za odrasle.

Ne želim zvučati kao starac kojeg je pregazilo vrijeme, ali plaši me ono što vidim.

No, naslov teksta koji sam ovdje iskoristio ne svodi se samo na tu vrstu distrakcije već na distrakciju među edukatorima i vođama koji se natječu za našu pozornost. Unatoč nekima koji kažu da se škole nisu promijenile u posljednjih sto godina, one se definitivno jesu promijenile.

U svim školama diljem svijeta vode se rasprave o temama poput:

• osobnog učenja
• povezanog učenja
• projektnog učenja
• obrnutog učenja

Također, radi se na tome da se škole učini važnijima i da ih se osnaži.

Ove je rasprave potaknula tehnologija. Iako to možda nije fokus, to je sigurno razlog zbog kojeg ove rasprave postoje. Sve češće slušamo poruke i čitamo knjige koje govore o inovativnim načinima na koje učenje možemo učiniti važnijim i snažnijim. To je dobro.

Ali jednostavno u svemu ovome ne vidim dovoljno rasprava koje su posvećene osnovnom pitanju:

„Kako da pomognemo djeci da žive zdrave, sretne i produktivne živote?”

Pametni telefon postao je dominantna tehnologija 2012. godine. Učenici koji su tada krenuli u školu rastu s ovim uređajima već šest godina. To znači da naši učenici nikad neće poznavati svijet bez mobitela. Na stranu sve statistike i priče o moći, potencijalu i negativnim posljedicama ovog uređaja, mene brine što učenici više nemaju izbora.

Da navedem primjer, razmislite o prosječnom tinejdžeru koju pokušava spavati noću. On može birati između svijeta informacije, zabave i povezanosti te, s druge strane, zurenja u strop ili tihog razmišljanja u mraku. To nije pošten izbor. To je izbor s kojim se mnogi ljudi muče, uključujući mene.

Da, trebamo uključiti i roditelje, jer ovo nije samo školski problem.

Ali ovaj se problem ponavlja u različitim oblicima, cijeli dan.

Škole su uglavnom zabrinute oko fokusa učenika i bullyinga. Ali ovo je mnogo veći problem. Nisam siguran da ga možemo ignorirati. Trebali bismo postavljati pitanja i poučavati stvari poput ovih:

„Kako biti sam?”

„Što znači biti isključen?”

„Kako možemo više cijeniti jednostavne užitke u životu?”

„Kako da razvijemo pozitivne navike uma i tijela kad su učinci dopamina povezani s ovim uređajima toliko neodoljivi?”

„Kako izgleda zadovoljstvo?”

Ovo su pitanja na koja bi se odrasli uvijek trebali osvrtati. To su vrlo teška pitanja. Ali ako pronađete odgovore na njih, vjerojatno ćete imati bogat život. Velika je prednost odraslih danas to što se sjećamo vremena bez pametnih telefona. Ne želim zvučati nostalgično, ali postojale su neke navike i iskustva koje smo imali, a koje bi trebalo ponovo oživjeti. 

Sve je donedavno isključiva odgovornost škola bila ona akademska. Društveno, emocionalno i fizičko blagostanje spada u kategoriju „poželjno, ali nepotrebno”. To se donekle mijenja, ali još smo daleko od onoga gdje bismo trebali biti.