Vrijednost je škole u njezinim nastavnicima

… kako to ne radim zbog plaće, nego želim prenositi svoja znanja i sl.

 „Bude li Atena imala loše postolare,

njezini će građani hodati bosi.

Bude li pak imala loše učitelje,

Atena će propasti!”

[Platon, 427. – 347. pr. Krista]

Budući da sam profesorica književnosti, znam da nema ozbiljnijeg teksta koji vas ne poziva na pobunu protiv svega što ograničava čovjeka u njegovu nastojanju da živi kao slobodno biće. I u toj slobodi misli, u toj potrebi po kojoj se razlikujemo od drugih živih bića, završila sam svoj studij, a kasnija se praksa, tj. svakodnevni susreti s mladošću koja pomiče granice, pokazala kao pravi odabir.

Napisala Zrinka Dodig Perković, nastavnica hrvatskog jezika, OŠ Strožanac 

....................................................

Međutim, zatekla sam se više puta da se poželim umiroviti i ne buditi odsanjane snove.

U našim školama djeca najčešće nemaju ručak, a i kad bi ga imala, imala bi tjelesni, glazbeni i likovni prije ručka, a nakon njega bili bi materinski jezik, strani jezik, matematika, geografija...

Znam za školu gdje petašići imaju sedam sati, s time da su važni predmeti za upis u srednje škole nakon velikog odmora, a odgoji i vjeronauk u prvim satima nastave.

Davno sam jednom bila napisala tekst o tomu da svi predmeti ipak nisu isti, pa sam bila prezrena i u vlastitoj zbornici. A nepobitna je činjenica da nastavnici odgoja ne nose domaći rad kući, jer djeca ne pišu test iz likovnog, glazbenog ili tjelesnog.

Prije godinu, dvije pojavila se, gotovo kao prijetnja, najava da će i prosvjetari raditi puno radno vrijeme, tj. do 14 sati. Otužno je i zaista ponižavajuće što je to došlo iz usta onih koji su radili u tim istim hrvatskim školama.

Kad to kažu naši mjerodavni, možemo li uopće zamjeriti neupućenima koji misle da radimo tek tri, četiri sata dnevno? Ja radim u školi koja ima oko tisuću učenika. Kad završim s nastavom, u moju učionicu odmah ulaze drugi nastavnici i učenici i sve kad bih htjela nemam gdje ostati u školi, nego sav posao nosim kući.

Može li nam izvrsno opremljene škole u svijetu biti ikakav uzor kad mnoga naša djeca imaju livadu umjesto školske dvorane? I još se žale da nemaju dvoranu. Sram ih bilo!

Ne dijelim mišljenje da je za suvremeno školstvo potrebno mnogo materijalnog dobra: najvažniji je motivirani i obrazovani nastavnik. Znanje se ne stječe ni preko pametnih ploča ni preko tableta i računala: trajno se znanje stječe radom i zalaganjem i učenje se ne može svesti na igricu nakon koje će učenik sam sebe i ocijeniti, tj. bit će konzultiran – kako to sugeriraju razni vebinari.

Ako se već ukidaju opći predmeti u strukovnim školama, jer se promovira škola za život, pa djeca uče samo struku, zašto se ne dokinu i oni predmeti u osnovnoj školi koji su preteški upravo tim učenicima koji će odabrati te strukovne škole?

Ima li smisla da uče kvadratnu jednadžbu ako će pohađati srednju školu koja nema matematiku, primjerice?

Dokad se god budu prosvjetna rješenja donosila na brzinu i ne konzultirajući one koji rade upravo taj posao, dotle ćemo, s pravom, biti tamo gdje smo sad na društvenoj ljestvici. A vrijedimo mnogo više!  [ IZ DRUGIH MEDIJA |  Školske novine | Photo by rawpixel on Unsplash ]