Jan je ispunio moj profesionalni svijet

Vjerojatno je genetika u našoj obitelji učinila onaj klik da je taj osjećaj prešao i na mene. Jako se veselim novoj školskoj godini i prvom danu nastave nakon praznika.

Učiteljica sam 30 godina. No svake četiri godine kad ponovno idem u prvi razred imam veliku tremu.

Posljednje četiri generacije imala sam u razredu dijete s teškoćama, dijete koje se razlikuje od ostale djece. Prvo sam imala u razredu učenicu u invalidskim kolicima. Danas je ona djevojka sa završenim ekonomskim fakultetom.

Poslije nje imala sam u razredu učenika Jana s Downovim sindromom. Bio je to moj najveći strah. Ne zato što ja ne prihvaćam djecu s teškoćama, nego zato što mene nitko nikad ni na Pedagoškoj akademiji ni kasnije na doškolovanju na Učiteljskom fakultetu nije učio kako raditi s učenikom s teškoćama, niti kako biti učiteljica učeniku s Downovim sindromom.

U redu, netko će pomisliti pa nitko me nije učio ni kako biti mama pa ipak sam se u toj ulozi snašla. Upravo tako, snašla sam se i s Janom. Uz suradnju s Janovim roditeljima, uz pomoćnika u nastavi krenuli smo dan po dan.

Nije mi bilo lako i da ohrabrim sebe pisala sam dnevnik. Kasnije sam taj dnevnik objavila kao knjigu, Budi dobar kao Jan. Jako sam ponosna na Jana. On je danas pomoćni kuhar. Završio je moju (našu) osnovnu školu i nakon toga Srednju školu Slava Raškaj za pomoćnoga kuhara.

Jan je ispunio moj profesionalni svijet i on je nešto najljepše što se u mom učiteljskom profesionalnom životu dogodilo. Poslije Jana imala sam u još dvije generacije u razredu učenice s Downovim sindromom. Sve na prvi tren isto, a zapravo sve potpuno drukčije. Jan nikad nije naučio pisati pisanim slovima, a Lara ih je pisala prekrasnim rukopisom. Svako je dijete posebno na svoj način. Netko lijepo pjeva, netko lijepo crta, netko brzo trči... A na nama je da prepoznamo i prihvatimo različitosti. Evo, sad sam ponovno krenula u prvi razred. Imam tremu. U razredu imam novu učenicu s Downovim sindromom. Predivna je, nježna, sramežljiva, povučena, ne voli crtati. Voli plesati. Ima najljepši osmijeh i čvrsti zagrljaj. Ne znam što me čeka i ne znam kako će to biti ove školske godine. Imala sam strahove prije četiri godine, pa sam ih pobijedila. Zajedno smo Lara i ja naučile slova, čitati i pisati i računati uz brojevnu crtu, numikon i kalkulator. Danas sam sretna kad je vidim u 5. razredu. Inkluzija i integracija bila je vrlo uspješna.

Imala sam strahove i prije osam godina, i prije 12 godina i ne mogu si pomoći. U meni se miješaju osjećaj straha i veliki izazov. Osjećaji koji su ugodni, ali i oni neugodni. Kad je sve u redu i kad sve ide „po žici“, onda sam sretna učiteljica.

No nije uvijek sve onako kako sam isplanirala i kad mi ne ide sve po planu, kad naiđem na prepreke i probleme, u glavi mi se vrte filmovi: zašto učenik s teškoćama ide u redovitu školu? Zašto ne ide kod nekoga drugog učitelja u razred? Srećom, ta pitanja brzo ishlape iz moje glave.

Svako je dijete drukčije. Svaki je učenik u razredu drukčiji. Svako je dijete izazov. Danas mi je Mara pružila ruku i snažan zagrljaj. Dobila sam i sramežljiv osmijeh. Krenule smo zajedno u prvi razred. Krenule smo zajedno u novu školsku godinu. Krenule smo u novu avanturu. Novu priču škole za život.

……………

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb