TEMA ŠKOLSKIH NOVINA > KOLIKO I KAKO RODITELJI UTJEČU NA RAD ŠKOLE

Najveći su problem oni koji nikad ne dolaze u školu

ponedjeljak, 2. prosinca 2019.

Prava i obveze roditelja vezanih za odgoj i obrazovanje njihove djece regulirani su trima člancima Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Tako osim brige za upis djeteta u školu i …

…njegovo redovito pohađanje nastave, opravdavanja izostanaka i brojnih svakodnevnih sitnica, roditelji imaju pravo biti informirani o postignućima svoga djeteta, a preko vijeća roditelja i formalno mogu sudjelovati u radu škole, raspravljati o školskom kurikulu, godišnjem planu i programu rada, o izvješćima ravnatelja o realizaciji školskoga kurikula, godišnjeg plana i programa rada škole, razmatrati pritužbe roditelja u vezi s odgojno-obrazovnim radom te predlagati mjere za unaprjeđenje obrazovnog rada. 

Sve je to dobro zamišljeno, formulirano u člancima Zakona pa se i provodi u praksi, međutim u posljednjih nekoliko godina promijenilo se ozračje, promijenio se „modus operandi” pa roditelji sve češće u školu dolaze ne informirati se nego napadati i optuživati učitelje, stručne suradnike i ravnatelje, koji se onda osjećaju kao „na streljani”. Mnogi učitelji, ne smogavši snage uvjeriti ih u nešto suprotno, ne žele se svađati s roditeljima niti slušati njihove monologe i traktate koji nemaju veze s učiteljskom strukom. Jer roditelji ih prečesto ni ne žele čuti budući da misle da su u pravu i da mogu svoje mišljenje o bilo kojem problemu izreći i tražiti da ga se prihvati i uvaži. To je, čini se, problem sustava, koji je omogućio roditeljima da iskažu svoje mišljenje o gotovo svemu vezanome za odgoj i obrazovanje. A ako je roditelj pametniji od učitelja, onda nam učitelj ni ne treba.

Tako govore mnogi, a među njima i Marko MARIN, odnedavno umirovljeni ravnatelj OŠ Šimuna Kožičića Benje u Zadru koji rezignirano ističe kako se posljednjih desetak godina roditelji petljaju u sve i svašta vezano za odgoj i obrazovanje.

– Mnogi učitelji i razrednici izbjegavaju susret s roditeljima, jer su nasrtljivi, grubi, napadaju ih i vrijeđaju. Anonimno zovu inspekciju i po svaku cijenu žele dobrobit za svoje dijete i nekritički mu vjeruju što god da im kaže. Izgubilo se povjerenje između ravnatelja i roditelja, učitelja i roditelja. Izgubilo se poštovanje roditelja prema učiteljima i ravnateljima koji im nisu nikakav, pa čak ni stručni autoritet. Ne uvažavaju struku i to nikad u svoju 41 godinu staža nisam doživio kao u posljednjih nekoliko godina. Nitko se ne petlja u posao liječnika, automehaničaru ne prigovaramo, ali svi misle da mogu učiteljima držati lekcije o tome kako će raditi svoj posao u nastavi. Roditelji sve najbolje znaju i imam dojam da bi i avion mogli voziti samo tako. Kontroliraju kad je učitelj ušao i kad izašao iz škole i ne prihvate nijedno malo lošije mišljenje o vlastitom djetetu. Ima roditelja koji razumiju posao škole i cijene ga, ali u napadima prednjače oni koji ne znaju ništa o školi. S jedne strane roditelji prigovaraju učiteljima da ne znaju raditi u nastavi, da ne znaju ništa o svom predmetu, a istodobno od škole traže da odredi do koliko će sati njihovo dijete imati subotnji izlazak s društvom ili da utječe na to da ne konzumira alkohol. S jedne strane prigovaraju u području struke o čemu nemaju pojma, a s druge strane traže od škole pomoć u odgoju vlastitog djeteta u kojemu su zakazali kao roditelji. I prebacuju svu odgovornost, pogotovo kad je riječ o odgoju, na razrednika, učitelje i školu, jer ne mogu utjecati na vlastito dijete.

A kad je riječ o stručnim pitanjima tu se roditelji bez ustezanja petljaju u izbor lektirnih naslova koje će čitati njihova djeca, u neke dijelove pojedinih kurikula zaboravljajući da su kurikuli državni i da se o njima ne raspravlja niti licitira nego ih se sve mora realizirati. Idu toliko daleko da pri upisu u prvi razred inzistiraju na tome tko će njihovom djetetu biti učiteljica, a ako njihovo dijete ne postiže prema njima očekivani rezultat onda napadnu učiteljicu, jer je naravno ona za to kriva.

I najgore je kad se roditelji počnu baviti kurikulima pojedinih predmeta, a mnogi to rade i samo smetaju u školama i izazivaju kaos. A kad se roditelji potuže na nešto vezano za odgojno-obrazovni rad, prema zakonu se o njihovoj pritužbi moraju očitovati ravnatelj i roditeljsko vijeće. Mislim da je tu zakon preotvoren, jer o takvim bi stvarima trebalo svoje očitovanje dati nastavničko vijeće, a ne roditelji među kojima nema puno obrazovnih stručnjaka. Najžalosnije je što i resorno ministarstvo više vjeruje anonimnim roditeljima koji prijavljuju škole i učitelje nego samim učiteljima i njihovim ravnateljima pa odmah u školu šalju inspekciju umjesto da informacije najprije provjere kod ravnatelja i učitelja – smatra Marko Marin.

ČUDNI PRIJEDLOZI RODITELJA

Da roditelji sve svoje frustracije svaljuju na školu jer im je ona za sve kriva misli i Anto DELAČ, ravnatelj Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu, koji tvrdi da obrazovni lanac uvijek puca ako sve tri njegove karike – učenik, škola i roditelj – nisu dovoljno čvrste.

– Svi moraju učiniti sve da učenik s uspjehom završi obrazovanje, ali i da bude odgojen. I roditelji često kažu neka im mi odgajamo djecu. Naravno, i to je posao škole, ali mi ne možemo odgajati srednjoškolce od nule, neke osnovne stvari morao je usvojiti u roditeljskom domu. Ako je dijete bilo princ ili princeza od rođenja, ako ga se držalo kao kap vode na dlanu i udovoljavalo mu se bez kriterija u svakom njegovu prohtjevu, ono želi taj kraljevski tretman zadržati i u školi. Ali u školi su neka druga pravila i onda nastaju problemi. Nažalost, ima roditelja koji su prema svome djetetu vrlo zaštitnički raspoloženi i trebalo bi i mnoge od njih preodgajati kao i njihovu djecu, a ne da kažu da to nije njihova briga i da tvrde kako je škola kriva za sve.

Naravno, puno je više onih pozitivnih roditelja koji žele surađivati sa školom, uključiti se u različite akcije i projekte. Ali život nam u školama kompliciraju oni koji bi se petljali u stručne stvari, a o kojima ne znaju gotovo ništa, pa bi intervenirali i pojedinačno, ali i preko vijeća roditelja. I članove vijeća roditelja moramo pomno upoznavati sa svime vezanim za školu, da shvate koja im je uloga i da ne pitaju poput jedne mame zašto se jedna učionica ne bi ostavila slobodna da u njoj djeca mogu pušiti kad je vani loše vrijeme. Smiješno i tragično, jer djeca ne smiju pušiti ni u školskom dvorištu, a kamoli unutar škole. Pa onda roditelji vole predlagati što bi i kako trebalo učiti o automobilima, a nam neki čak sugeriraju da promijenimo stručne učitelje i predlažu nam neke svoje majstore – kroz smijeh govori Anto Delač, komentirajući Zakon koji im dopušta da daju svoje mišljenje o doista stručnim pitanjima o kojima jako malo znaju.

– To je defekt u cijeloj priči. Pa nisu članovi roditeljskog vijeća sustručnjaci nastavnicima u školi da bi mogli meritorno raspravljati i davati mišljenje i nuditi rješenja za određene probleme. Time se i kompetencije učitelja i ravnatelja baca u treći plan, a roditelji iz svoje perspektive procjenjuju stvari pa pišu prijave ministarstvu koje odmah pokreće prosvjetnu inspekciju i krug se zatvara. I kad u školi moramo rješavati takve probleme gubimo energiju koju bismo mogli posvetiti učenicima, a ne udovoljavati nekim egzotičnim željama roditelja vezanima za stručnu nastavu, prigovorima zbog nekih dijelova pojedinih kurikula. I kamo bismo stigli da svaki tjedan po želji roditelja mijenjamo stručne učitelje koje ne možemo dobiti ni za stalni radni odnos, a kamoli da ih mijenjamo svakih sedam dana – zaključuje ravnatelj Delač.

VAŽNOST KOMUNIKACIJE

Komunikacija je jako važna, a suvremena komunikacija svedena je na mailove i SMS-poruke na koje roditelji žele odgovor istoga trena. Katkad ni sami ne razumiju neku formulaciju iz e-dnevnika i odmah nastane problem. Prema mišljenju Azre RAĐENOVIĆ, ravnateljice OŠ 22. lipnja u Sisku, s jedne strane škola roditeljima otvara vrata jer ih želi kao suradnike i partnere u odgoju i obrazovanju, a s druge strane ima roditelja koji prijete ministarstvom ili inspekcijom jer nema strpljenja pričekati odgovore na svoja pitanja.

– Roditelji silno vjeruju svom djetetu i misle da ga stalno moraju štititi. Ne dopuštaju mu da odraste i da se bori sa svime što će ga dočekati kad odraste i sretne autoritativnog šefa. Posljedica je takvog odnosa roditelja da roditelj čak dolazi u školu tražiti posao za svoju odraslu kćer koja je netom diplomirala. Posebna su kategorija roditelji koji prijete inspekcijom, a sad sve više i medijima, jer računaju da će medijski odjek biti jači i ubrzati rješavanje njihova problema, što im katkad i uspijeva. Moram reći da nas roditelji jako pritišću i manipuliraju sa svih strana. Ima roditelja koji prigovaraju zbog štrajka, jer je njihovo dijete zakinuto, ali dio njih ne će poslati dijete u školu kad se piše neki test. I pitam se s kojim pravom roditelj komentira rad bilo kojeg predmetnog učitelja kad ne poznaje obrazovanje, nije sustručnjak i njegove su ocjene paušalne i neutemeljene.

Putem društvenih mreža roditelji se često okupljaju i razmjenjuju ne samo netočne nego šire i nekorektne informacije, objede na račun učitelja i stvaraju famu o nekom učitelju i unaprijed se roditelji dogovaraju tako o strategiji nastupa na roditeljskom sastanku. I dojma sam da takve stvari nikad ne vode razumni roditelji nego oni kojima je stalo do izazivanja nereda. Pritisak je na školu sa svih strana i ispada kao da prije 30 godina roditelji nisu željeli zaštititi svoju djecu, da im nisu htjeli pomoći. A današnji su roditelji bogom dani i škola je predstavljena kao najveći neprijatelj djeteta pa roditelj mora doći i u zbornici napraviti red. A svakog roditelja koji dolazi u školu gnjevan i ljutit primim uvijek ljubazno, ali on i dalje urla na mene. Trudim se razgovarati, ponuditi im argumente, priliku da razgovaraju s predmetnim učiteljem.

Ima naravno i pozitivnih primjera, jer većina roditelja doista sudjeluju u radu škole, pomažu, pokreću krasne inicijative, ali oni koji su zaštitnici svoje djece naprave probleme i školi i učiteljima i vlastitome djetetu. Jer navikavaju dijete da gotovo sve rade umjesto njega i da ga šlepaju kroz život i čine ga nesamostalnim. Pitam se bi li se netko usudio liječniku savjetovati kako da radi svoj posao. Jer autoritet učitelja više nitko ne poštuje, pa ni roditelji koji si uzimaju za pravo prigovarati nam za svaku sitnicu i detalj o kojemu jako malo znaju – kaže Azra Rađenović.

PROBLEMI SE BRZO RJEŠAVAJU

Da u svojoj školi nema problema kad je riječ o ponašanju i utjecaju roditelja na odgojno-obrazovni proces tvrdi Ivka NEVISTIĆ, ravnateljica zagrebačke VII. gimnazije, te ističe da bilo kakav prigovor ili problem odmah rješavaju stručni suradnici i razrednici.

– Može se dogoditi prigovor na kraju školske godine vezano za zaključene ocjene, ali i toga je malo i sve se rješava na najbolji mogući način. Kod nas se obično roditelji žale ako se njihovu djetetu promijeni profesor nekog predmeta, ali te su stvari neminovne, ljudi odu u mirovinu i na njihovo mjesto dođe novi nastavnik. I s raspoređivanjem profesora nikad se ne mogu zadovoljiti želje svih roditelja, ali svi zaposlenici su školovani i kompetentni raditi svoj posao i roditelji bi to trebali uvažiti, a ne praviti problem tamo gdje ne treba.

Mislim da Vijeće roditelja ima svoju svrhu i cilj i dobro je da roditelji daju svoje prijedloge, ali nije dobro da se bave zakonom i pravilnicima, jer može se dogoditi da pogrješno nešto protumače, ali u školi nismo imali nekih problema. Roditelji ne mogu razgovarati i propitivati metodiku ili sadržaj pojedinog predmeta, ali mogu upozoravati na ono što su čuli od vlastite djece, a to je da neki nastavnik neprimjereno komunicira s učenicima, da se na satu radi nešto što nema veze s predmetom. A kad se i dogodi neki problem, onda to u školi rješavamo redom koji je jedini logičan. Najprije se roditelji jave razredniku, zatim predmetnom profesoru, stručno-razvojnoj službi i na kraju, ako uopće treba, kod ravnateljice, ali sve se riješi i prije nego se prođu sve nabrojene stepenice.

Mislim da anonimno prijavljivanje škole ili nastavnika ministarstvu ili prosvjetnoj inspekciji nije primjeren način rješavanja problema i kad bi prijave trebalo potpisivati, onda bi ih sigurno bilo puno manje. Istina, ima i profesora koji svoj posao ne obavljaju najkvalitetnije, ali ako se uvijek isti roditelj buni protiv svih profesora, očito je da je problem negdje drugdje, a ne u nastavničkom kolektivu.

Smatram da su roditelji poželjan partner i suradnik školi i uvijek je dobro da sudjeluju u najrazličitijim aktivnostima škole. I najvažnija je dobra komunikacija jer ako se roditelj požali s njim treba razgovarati i pronaći rješenje. Problem je što je cijeli obrazovni sustav postavljen tako da se profesorima, ravnateljima, stručnim suradnicima ne vjeruje, da je degradiran njihov društveni status i tako im je narušen i autoritet pa svatko misli da ima pravo pametovati i govoriti profesorima što da rade – kaže Ivka Nevistić.

OPRAVDANE PRITUŽBE

Pitanje je imamo li u roditeljskim vijećima upućene i dobro informirane pojedince koji puno znaju i odlučuju o radu škole ili imamo ljude koji su loše informirani i nezainteresirani pa onda niti ne pročitaju dokumente, ne potrude se saznati nešto više o odgoju i obrazovanju. Za razliku od mnogih sugovornika jedna nam je ravnateljica osnovne škole koja je željela ostati anonimna rekla da nema nikakvih loših iskustava s vijećem roditelja. Njezini su roditelji nabavili 15 računala, uvijek su uključeni u humanitarne akcije, u obilježavanje dana škole, u projekte, u brojne poslove vezane za izgradnju sportske dvorane pa čak i za imovinsko-pravne odnose.

– Ne mogu reći da su roditelji dosad radili probleme u školi i uvijek su pozitivni i zainteresirani zbog vlastite djece. Škola jest mjesto gdje se uče pozitivne vrijednosti i ako je i roditelji dožive tako onda problema nema, a ako i reagiraju to bude u pravilu zbog nekoga problematičnog učitelja. Pritužbi na učitelje je bilo i uvijek su bile opravdane. Ne govore roditelji o sadržaju predmeta nego o metodama rada, o odnosu učitelja prema njihovoj djeci i uvijek su u pravu. Žalili su se i željeli su pomoći u traženju rješenja.

Najčešće pritužbe koje sam dobila bile su utemeljene i zbog nekih neprimjerenih postupaka ili nerada učitelja, šlamperaja. I mislim da su djeca iskrena i kad se roditeljima potuže da imaju razloga za to, pogotovo ako to opetovano čine u odnosu na nekog učitelja. Katkad roditelji neprimjereno reagiraju, svašta izgovore, ali treba razumjeti da su u afektu i da im to ne treba uzeti za zlo. S roditeljima treba surađivati, oni moraju biti uključeni u rad škole, ali to mora biti na partnerskom odnosu, a kad se razgovara o stručnim pitanjima da doista uvažavaju struku. Oni trebaju upozoravati na odnos učitelja prema radu, na to da na nastavi ne rade ono što bi trebalo, da se nekorektno ponašaju prema djeci, ali ne smiju se petljati u struku. Ima u školama jako dobrih vijeća roditelja, ali i roditelja koji rade samo dobre stvari, surađuju i žele školi pomoći na sve moguće načine, sudjeluju u uređenju okoliša, doniraju uporabne predmete, ali uvijek ima i onih koji bi upravljali, pametovali, takoreći solili pamet, pisali prijave resornom ministarstvu, zagorčavali drugima život i zbog takvih ne treba minorizirati ulogu roditelja u odgojno-obrazovnom procesu. Uostalom, nijedna škola ne može funkcionirati ako s njom roditelji ne surađuju – zaključuje naša anonimna sugovornica.

NA ISTOJ STRANI

Roditelj koji uznemiren tvrdnjama vlastitog djeteta dojuri u školu tražiti pravdu obično u razgovoru s predmetnim nastavnikom, razrednikom ili stručnom službom riješi svoj problem, odnosno zabludu. To je čest slučaj, a spominje ga i Dražen SEKSO, ravnatelj Srednje strukovne škole u Šibeniku, koji naglašava da problem naprave uglavnom oni roditelji koji nikad ne dolaze u školu informirati se o svom djetetu, pa na neku poluinformaciju izgube živce i u školi izazovu nered.

– Važno je naglasiti da imamo jako dobru suradnju s roditeljima, jer to je postulat: gdje je suradnja dobra tu nema problema. A roditelji žele poslušati naše primjedbe i prijedloge i shvaćaju da smo na istom poslu i da nam je stalo do sreće, uspjeha i zadovoljstva njihove djece. Na istoj smo strani i nismo babaroge koje bi im uništavale živote. Dogovaramo i planove ispravljanja ocjena, pomoći u bilo kojem aspektu života jer imamo i puno socijalnih slučajeva pa i učenika s posebnim potrebama. Imamo s roditeljima jako dobar odnos, oni su spremni uključiti se u brojne aktivnosti koje pokrećemo i provodimo, u programe, projekte, radionice. Cijenim pokušaj zakonodavca da ide ususret roditeljima, ali o stručnim problemima u školi meritorno bi mišljenje trebali davati stručnjaci, a ne roditelji, jer oni ipak ne poznaju dovoljno školski sustav i ne mogu raspravljati o usko stručnim pitanjima. Oni mogu upozoravati na neke anomalije, na propuste u radu učitelja koji neprimjereno komunicira s učenicima, koji na satu učenicima dopušta anarhiju ili ne radi ništa. Ali ne mogu roditelji raspravljati o metodičkim postupcima na nastavi, o strukturi nastavnoga sata ili sadržaju bilo kojega predmeta. I prijedloge Vijeća roditelja dobro razmotrimo i prihvatimo sve dobronamjerne prijedloge, a neke stvari koje nisu realne objasnimo roditeljima i u tom smislu roditelji školi nisu kočnica – ističe Dražen Sekso.

KAKO NAS RODITELJI VIDE

A o pozitivnim iskustvima u suradnji s roditeljima govori nam i Josip MANDURIĆ, ravnatelj osječke OŠ Antuna Mihanovića, te ističe da utjecaj roditelja kroz njihovo Vijeće u školama treba stalno poticati.

– Često zovem roditelje i razgovaramo o svemu što je vezano za poboljšanje rada škole. Tražim od njih da ne budu pasivci, a razrednicima sugeriram da na roditeljskom sastanku odvoje desetak minuta za njih da izvijeste sve roditelje o aktivnostima i da od njih dobiju informacije o mogućim problemima. To je prilika da čujemo kako nas roditelji vide, jer važno je da i oni kažu što je dobro, a što nije. U školi provodimo samovrjednovanje u koje uključimo i roditelje, da nam daju svoje viđenje stanja i prijedloge za poboljšanje kvalitetu rada i života u školi.

Upozoravamo ih da jedino u školi možemo rješavati probleme, a ne putem medija ili prijavama i pritužbama izravno u ministarstvo. Preskakivanjem nekakve procedure u školi i dojavama u ministarstvo mnoge se stvari samo otežaju i zakompliciraju. Razgovaramo na vijeću roditelja i o stručnim stvarima, o tome kako pojedini učitelji rade, o kvaliteti nastave pa i to može biti poticaj da i mi drukčije razmišljamo o svom radu. Preko svog predstavnika u školskom odboru roditelji imaju mogućnost utjecati na donošenje svih odluka vezanih za školu. Moramo se truditi da u školskom odboru budu što kvalitetniji i kompetentniji ljudi, da poznaju odgoj i obrazovanje, da razumiju funkcioniranje škole, a ne osobe koje su nezainteresirane, koje čak i ne dolaze na sjednice, a u jednom trenutku će njihov glas biti presudan u odlučivanju o bilo kojem problemu. I kod roditelja moramo razvijati tu svijest i tražiti kompetentne roditelje i poticati ih da sudjeluju u radu, a ne da se sve prepusti slučaju, da se izabere nekoga tko hoće, ali ne zna ili nekoga tko je agresivan, ambiciozan i baš želi u tome sudjelovati da bi promovirao vlastite stavove. No, općenito, suradnja s roditeljima uvijek je pozitivno iskustvo u našoj školi, jer želimo funkcionirati kao zajednica učenika, roditelja i učitelja – zaključuje Josip Mandurić. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]

…………………………..

IGOR MATIJAŠIĆ, RAVNATELJ OŠ MILANA LANGA, BREGANA

(Ne)svjesno svojoj djeci činite medvjeđu uslugu!

 

Većina je roditelja, moram to odmah napomenuti, apsolutno na strani škole i želi pomoći, uključiti se u razne projekte, dati savjet kako se može bolje, sudjelovati u svemu. Recimo, imamo veliki školski vrt i potrebno je jako puno truda da bi se on njegovao.

U tom procesu sudjeluju svi, od učenika do spremačica. I roditelji se uvijek vrlo spremno uključe u sve akcije od sadnje biljaka do berbe jabuka. Nadalje, često organiziramo razna društvena događanja u želji da okupimo i djecu i odrasle, a sve prikupljene donacije ulažemo u opremanje škole. Roditelji takve manifestacije – Knedlijade i likerijade, Večer lampiona, Dan jabuka, Kestenijade – obožavaju.

Dolaze i s djecom na filmske projekcije i predavanja koja organiziramo, aktivno prate sve što se u školi događa i s djecom šire pozitivno ozračje. Užitak je s njima surađivati, kako učiteljima, tako i svim ostalim zaposlenicima škole. Spremni su poslušati i dobronamjerni savjet koji će pomoći njihovudjetetu u procesu odrastanja, ne skaču takoreći na zadnje noge zbog poneke loše ocjene, pružaju učiteljima apsolutnu podršku.

Ali, postoji i ona druga, puno manja i puno glasnija skupina roditelja koji prijete tužbama, pišu dopise Ministarstvu/Agenciji/školi i stalno rade pritisak na djelatnike. Rečenice poput „S mojim djetetom je kod kuće sve u redu, ne shvaćam u čemu je problem u školi?”, „Danas sam učio sa svojim sinom. Znao je najmanje za četiri. Kako to da je dobio 2?” mislim da su općepoznate u svim školama diljem Hrvatske.

Ne podcjenjujući nijedno zanimanje, želim samo pitati i još jednom upozoriti – kako se netko tko nije stručan za određeno područje može miješati učiteljima u posao? Jesmo li doista svi kvalificirani da imamo potrebno znanje koje ima primjerice učitelj kemije ili povijesti? Prigovaramo li zubarima koji se brinu o našim zubima? Miješamo li se u posao automehaničara koji otklanja veliki kvar na naše automobilu? Naravno, odgovor je uvijek NE. Ali posao učitelja „znaju svi”…

Nažalost, ni situacija u društvu nije baš takva da bi se jasno pokazalo da je učiteljsko zanimanje cijenjeno u onoj mjeri o kojoj je govorio još grčki filozof Platon. Roditelji se uvijek pozivaju na sva svoja i učenička prava koja detaljno iščitavaju, zaboravljajući pritom na obveze.

Odavno je to prešlo baš svaku mjeru…

Stoga se nameće logično pitanje: nastave li se roditelji tako zaštitnički ponašati prema svojoj djeci, što ćemo od njih stvoriti? Situacija je iz dana u dan sve gora. Roditelji izvlače citate iz kultnih lektirnih djela i tvrde da te rečenice štete njihovoj djeci. Danas roditelji mjere veličinu mandarine koju dijete dobiva u Shemi školskog voća i prigovaraju da je zakinuto premda ne žele vidjeti koliko se svakodnevno hrane baca. Danas se otvoreno radi pritisak na učitelje u završnom razredu osnovne škole, jer „kako će se moj mali upisati u srednju školu s tim ocjenama?”. Danas su neki roditelji još uvijek učenici koji odrađuju gotovo sve školske poslove za svoju djecu. Za sve njih imam samo jednu rečenicu, jer stvari treba nazvati pravim imenom: (Ne)svjesno svojoj djeci činite medvjeđu uslugu! 

…………………………….

ĐUDITA FRANKO, RAVNATELJICA PRVE SUŠAČKE HRVATSKE GIMNAZIJE, RIJEKA

Svaki roditelj štiti svoje dijete 

Roditelji moraju utjecati na školu i ne treba im se to uskraćivati, ali ne utjecati na ovakav način kao sada. Da se petljaju u sve i svašta. I onda sve svedu na osobnu razinu tvrdeći da neki nastavnik ne voli njihovo dijete jer ga je ispitivao baš toga datuma, a ne nekoliko dana kasnije.

Ne govorim o kolektivnom utjecaju preko vijeća roditelja, jer vijeće mora imati utjecaj na školu i obrazovanje nego o pojedinačnim ispadima roditelja i pravljenju problema. Svaki roditelj gleda svoje dijete kroz posebnu dioptriju i ako nešto pođe po zlu pa se dogodi slabija ocjena sklon je to pripisati teoriji urote nastavnika protiv njegova djeteta, želji da mu napakoste. Jer mnogi roditelji znaju da njihovo dijete zna za vrlo dobar, a profesor mu ne da više od trojke. I mora mu dati četvorku, slijede anonimne pritužbe, inspekcija i samo se neprestano moramo opravdavati nekome.

Međutim, na anonimke mi ne znamo kome da se ispričavamo i opravdavamo. I reagiraju na prijeki pogled nastavnika prema učeniku, na povišen ton ili naredbu kao da te mlade ljude nakon završene škole poslodavac ne će tražiti da odrade svoj posao ili da uopće dolaze na posao. Kako ih odgajamo ako im kažemo da ne moraju obavljati školske zadatke, ako im ne pokažemo da moraju poštivati hijerarhiju u obitelji, školi, kod budućeg poslodavca i da ne budu preosjetljivi na svaku izgovorenu riječ?

Roditelji se petljaju u svašta, jer im je omogućeno zakonom da iskažu mišljenje o jako puno stvari vezanih za odgoj i obrazovanje svoje djece, ali o stručnim pitanjima ipak bi trebalo pitati struku. A roditelji katkad gledaju sebično i žele samo da njihovu djetetu bude dobro bez obzira na sve ostale u školi. I uvijek se osjećaju zakinuti za nešto što su si utuvili u glavu. Često bi kadrovirali u školi, raspoređivali nastavnike prema svojim željama, a ako to nije po njihovoj volji onda rade probleme. Vijeće roditelja svakako treba postojati, treba obavljati svoj posao, ali mora se poštivati autoritet učitelja, ravnatelja, stručnog suradnika, a ne o njima davati neutemeljene i paušalne ocjene.

…………………….  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]

Vezani članci
Školski portal:  Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

Većina se njime koristi za društvene mreže ili igrice, a…

Školski portal: Upoznajmo alternativni svijet fotografije

Upoznajmo alternativni svijet fotografije

Uz različite motive učenici istražuju fotografsku tehniku i na osnovi…

Školski portal: Raspored online nastave za utorak, 17. ožujka 2020.

Raspored online nastave za utorak, 17. ožujka 2020.

Isto kao i danas i u utorak će učenici razredne…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

… važno svim dionicima odgojno-obrazovnog sustava…

Školski portal: Lektiru obrađujemo na zanimljiv i kreativan način

Lektiru obrađujemo na zanimljiv i kreativan način

... odijevaju Crvenkapičinu haljinu, lovčev šešir…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…