Kancelar i vjerski vladar rane hrvatske države

Nin, premda malen primorski gradić, u to je vrijeme bio prijestolnica hrvatskog kraljevstva, odnosno središte njegove vjerske i kraljevske moći koju je jamčio tada vrlo vrijedan resurs, tzv. bijelo zlato - sol. Ubirala se iz prirodne pješčane lagune što je okruživala grad i zajedno sa snažnim bedemima otočića i grada Nina osiguravala stabilnost i moć ranim hrvatskim vladarima koji su se upravu njemu krunili.

Grgur Ninski duguje svoje ime gradu u kojemu je stolovao u ranoj hrvatskoj crkvi u prvoj trećini 10. stoljeća, od 900. do 929. godine, a ostatak dugog života u anonimnosti je proveo kao biskup Skradinske biskupije nakon prisilnog premještaja te osobnog političkog sloma.

Njegovim odlaskom s političke scene nestali su ljudski i vjerski ideali koji se neće ponovno roditi u Europi još stotinama, gotovo tisuću godina.

...........

■ Povijesna važnost Grgura Ninskog

...........

Da bismo bolje razumjeli važnost Grgura Ninskog, moramo razumjeti povijesno-prostorni kontekst. Dalmacija je u ranokršćanskom razdoblju bila pokrajina opterećena „tihom“ borbom za vjersku prevlast. Naime, antičkim povijesnim središtem Dalmacije smatrao se Split, tj. njegov antički prethodnik Salona, na koji je utjecala carigradska „istočna“ crkva (danas pravoslavna), dok je rimska pod svojim krilom imala Ninsku biskupiju i hrvatsku kraljevinu.

Dok je Carigrad muku mučio da zadrži Split i Dalmaciju, teško održavajući veze s dalekom središnjicom, Rim je svim silama nastojao preuzeti utjecaj nad cijelom istočnom jadranskom obalom, odnosno Splitskom nadbiskupijom.

U tom kontekstu Grgur Ninski snažna je politička figura, a zauzimao se za slavenske i glagoljaške interese ne tako davno osnovane hrvatske kraljevine.

Hrvatska kraljevina, koja je upravljala područjem današnjih Ravnih kotara i južne Like, svjesno se usmjerava „zapadnoj“ crkvi, ali zahtijeva nacionalna i vjerska prava poput prava na glagoljično pismo, slavenski jezik u liturgiji te pravo na zaređenje svećenika prema istim pravilima.

Takve je ustupke do tada bilo presedan zahtijevati, a kamoli provoditi. Dotadašnja „tolerantnost“ Rima prema „nelatinskoj“ liturgiji rezultat je političke igre s Carigradom oko prevlasti nad jadranskom obalom.

U razrješavanju tog vjersko-političkog sukoba između „latina“ i „glagoljaša“ organiziraju se dva sastanka, tzv. sabora u Splitu.

Prvi Splitski sabor 925. ugošćuje predstavnike rimske, tj. latinske crkve te zemaljske vladare, pri čemu Grgur Ninski dolazi s potporom kralja Tomislava. Grgur Ninski zahtijeva slavenski jezik i glagoljicu kao službene u liturgijskoj službi. No, Ninskoj biskupiji ukinuta su sva dotadašnja prava prakticiranja slavenskog jezika i pisma, jer su smatrani „barbarskima“ pa čak i „heretičnima“.

Biskup Grgur žalio se na odluku samom Papi. On, iako je bio protiv slavenskog pisama i glagoljice, nije htio potpirivati sukob, bojeći se priklanjanja hrvatske crkve carigradskoj/bizantskoj, pa saziva Drugi splitski sabor  928. godine. Taj sabor, sazvan kao reakcija na Grgurovo nepoštivanje odluka Prvog splitskog sabora, zapravo je potvrdio iste stavove, ali s puno oštrijim i odlučnijim zaključcima.

Tada se definitivno zabranjuje uporaba slavenskog jezika i pisma, a naziva ih se bezbožnima i heretičnima za bogoslužje. Sva se vjerska moć Hrvatske i Dalmacije prepušta Splitskoj nadbiskupiji, sada sigurno u rimskim rukama, a Ninska je biskupija ukinuta. Grgura se politički marginaliziralo dodjeljivanjem pozicije skradinskog biskupa.

...........

■ Simbolizam i varijante figure

...........

Slučaj Grgura Ninskog svjedoči o višestoljetnoj marginalizaciji slavenskih, pa tako i hrvatskog naroda u nastojanju za samostalnošću i samoodređenjem. Posljedično tome, dolazi do jačanja značaja njegovog lika i djela u trenutcima nacionalnog buđenja južnih slavenskih naroda.

Snaga i ekspresivnost figure Grgura Ninskog, rad poznatog kipara Ivana Meštrovića, trebale su prikazati tisućljetnu borbu protiv tuđinskih utjecaja, a s pitanjem kada i zašto je skulptura nastala stvari se počinju komplicirati.

Ukratko možemo definirati tri figure Grgura Ninskog, uz jasne razlike u formi i dimenzijama.

Prva je postavljena 1929. godine u Splitu, da bi samo dvije godine poslije bila premještena u Varaždin (podignuta 20. 9. 1931.), dok Split dobiva drugu, suptilno izmijenjenu i uvećanu verziju prve, sad već varaždinske verzije Grgura Ninskog.

Godine 1969. godine i grad u kojem je slavni biskup stolovao dobiva njegov spomenik u čast tog svog najznamenitijeg stanovnika.

Statua ninskog biskupa postavljena je u krunidbenom gradu hrvatskog kraljevstva na 900. godišnjicu izdavanja povelje hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV., koja je poznata po prvom javljanju pojma Mare Nostrum (u prijevodu naše more), kojim se potvrđuje vlast hrvatske krune na moru i na kopnu. I ta, kao i prethodne skulpture, suptilno je izmijenjena i manja je od prvih dviju, a zajedno s ostalima povezuje neuralgične historijske (povijesno-političke) sredine hrvatske povijesti.

Najmonumentalniji i najdramatičniji prikaz Grgura Ninskog, onaj u Splitu, javlja se u gradu koji mu je zapečatio sudbinu. Postavljanje tako indikativne i značajne povijesne figure u gospodarski i kulturno značajnu, ali i turbulentnu sredinu poput Splita izazvalo je velike odjeke u godinama i režimima koji su slijedili.

Kontroverze oko podizanja i smještaja skulpture ustvari su odjeci na prvotnu političku poruku Ivana Meštrovića, onu otvorenu prema svim vanjskim političkim upletanjima u državne poslove, kao i na ovisnost o tim vanjskim političkim utjecajima.

Meštrovićeva poruka nije se odnosila samo na hrvatski narod, nego na sve južnoslavenske narode, čvrsto slijedeći panslavističke ideale o ujedinjenju slavenskih naroda.

Statue Grgura Ninskog okupljaju različite i mnogobrojne legende i običaje, nadograđujući lik Grgura Ninskog i dopunjujući njegov karakter. Najpoznatiji običaj je onaj o njegovom ulaštenom nožnom palcu, koji donosi sreću ako se protrlja, ali to nema nikakve poveznice s Grgurom Ninskim, o kojem se zapravo relativno malo i zna.

Toliko se malo zna da zapravo kipar Ivan Meštrović za figuru slavnog biskupa nije imao nikakav izvor, pa je figuru oblikovao prema osobnim impresijama o političkom liku i djelu Grgura Ninskog.

Stoga nas ne mora iznenađivati činjenica da je Meštrovićev Grgur istovremeno i prvi i trenutačno jedini vizualni prikaz tog ninskog biskupa.

Grgurove markantne fizičke osobine (stas, lice, brada) i manire, kao i ostali predmeti i nošnja (kruna, knjiga, halja) potpuno su Meštrovićeva zamisao. Kipar je pojačao karakter figure markantnim i ekspresivnim oblikovanjem volumena. Meštrovićeva umjetnička namjera bila je istaknuti povijesno-političku važnost Grgura Ninskog!

Povijesna nedosljednost predmeta u kompoziciji (poput krune, knjige, pa čak i odjeće i obuće) Meštroviću su samo povijesna reinterpretacija prema modernističkom obrascu.

Meštrović zadivljujućom ekspresivnošću i snagom tretira ljudske geste i detalje (prste, lice te odnose volumena i materijala kosti i kože), prateći obrasce „rodenovskog“ (prema kiparu Augustu Rodinu) realizma.

Vladimir Tatomir