„Ilirski“ ratovi u perspektivi

...bilo gusa­renjem, Teutinom „ženskom hirovitošću” ili „urođenom zloćom” Demetrija Hvarskoga. Ne bi bilo čudno ni da su se ratovi pripisivali „alkoholizmu” ilirskih vladara Agrona i Gentija, odnosno političkim iluzijama potaknuti­ma njihovim pojačanim apetitom za vinom.

Historiografija 19. i ranijeg 20. stoljeća te ratove neosporno vidi kao „opravdano” miješanje Rima radi zaštite vlastitih interesa, dok kasnija historiografija na njih gleda kao na po­četak agresivnog imperijalizma i pokoravanja Sredozemlja. Znanstvena pak djela posvećena ilirskom prostoru smatraju ih početkom rimske agresije i dugotrajnog procesa osvajanja budućeg Ilirika, početkom historiografskog narativa rimskog osvajanja Ilirika, neprekidnog ali usporenog te trajno od­gađanog procesa rimskog osvajanja i teritorijalne ekspanzije na istočnu oba­lu Jadrana.

Bista kraljice Teute, Skadar

................................

Zadržimo se na posljednjoj projekciji prošlosti, koja nas u ovoj studiji najviše i zanima. VRIJEDI SE ZAPITATI: možemo li ta tri rimska sukoba s Ilirskim savezom/kraljevstvom smatrati početkom rimskog osvajanja Ili­rika, posebice kada se promatraju u regionalnoj i u globalnoj perspektivi svojeg doba?

Iz prethodne rasprave slijedi da su tri rimske prekojadranske interven­cije u stvarnosti bila tri kontekstualno različita događaja koja su se zbivala na istom prostoru, no potpuno odvojeni i s obzirom na uzroke i s obzirom na vrijeme: desetljećem (rat s Agronom i Teutom te rat s Demetrijem Hvar­skim), odnosno polovicom stoljeća koja je protekla do rata s Gentijem.

Prvi je bio sukob s ardijejskim dinastima, drugi s hvarskim, a treći s labeatskim dinastom, a samo prvi i treći bili su usmjereni protiv legitimnih vođa Ilir­skog saveza/kraljevstva. Sva su tri sukoba rimske ad hoc reakcije na događaje koje su Senat i rimska javnost pojmili kao čin neprijateljstva prema Rimu. Točno je da je Rim prije bio zabrinut zbog gusarenja na južnom Jadranu i zbog Agronova sukoba s helenofonim gradovima u tome području, ali rat s Agronom i Teutom nepobitno se vodio zbog ubojstva rimskih izaslanika, koje je protumačeno kao izravna uvreda Rimu pa bez toga događaja suko­ba najvjerojatnije ne bi ni bilo.

Carski torzo

................................

Sljedeći je sukob bio intervencija protiv ambicioznog dinasta Demetrija Hvarskog, koji je na više načina prekršio postojeći mirovni ugovor i povrh toga napadao pošiljke žita upućene rim­skoj vojsci u Cisalpskoj Galiji ugrožavajući na taj način njihovu logističku opskrbu. Agronov sin Pin, nominalni vođa Ilirskog saveza, u ovoj je in­tervenciji bio zaobiđen, jednako kao i moćni labeatski dinast Skerdilaida. I napokon, posljednji je sukob bio sastavni dio Trećeg makedonskog rata – Gentijeva odluka da se udruži s Perzejem jedini je stvarni uzrok Trećeg ilirskog rata. Da je Gentije odlučio ostati po strani, gotovo je sigurno da rimske intervencije 168. g. pr. Krista ne bi ni bilo. (...) 

(...)Rimske intervencije u ovo vrijeme nemaju ni kontinuitet ni koheziv­nost političkog pristupa. Mirovni ugovor nakon svakog sukoba stvarao je različitu političku sliku balansirajući između interesa lokalnih dinasta, neovisnih gradova, malih zajednica i središnje vlasti, preferirajući manje, a ne veće teritorijalne jedinice, nagrađujući zajednice koje su se predale i kažnjavajući one koje su pružale otpor. (...)

(...) Rimsko osvajanje Ilirika ne počinje u 3. i ranom 2. st. pr. Krista. Činje­nica da su to bile prve rimske prekojadranske ekspedicije navela je Apija­na, najvjerojatnije prvog kompilatora povijesti Ilirika, da svoju pripovijest o rimskom osvajanju Ilirika u 7. poglavlju Ilirske povijesti počne upravo tim zbivanjima. Rimski sukobi s Ilirskim savezom/kraljevstvom dio su re­gionalnih i globalnih zbivanja toga doba i nemaju mnogo zajedničkoga s događajima iz sljedećeg razdoblja pa ih ne možemo smatrati predigrom ili čak početkom osvajanja Ilirika – da i ne spominjemo činjenicu da pojam „Ilirik” još nije ni izdaleka bio oblikovan u rimskoj geopolitičkoj percepci­ji. Ovi se sukobi događaju u kontekstu političkih zbivanja u Epiru, Grčkoj i Makedoniji i tek je intervencija protiv Demetrija Hvarskog donekle pove­zana s događajima na središnjem i sjevernom Jadranu. Rim se u taj prostor ne miješa zbog svojih osvajačkih ili obrambenih interesa. Rim reagira na prijetnju svojim interesima (Demetrijevi napadi na brodove sa žitom, Gen­tijevo pristajanje uz rimskog neprijatelja), a reagira i na pojedine događaje koje vidi kao prijetnju svom ugledu, kao „nepravedne” prema sebi, poduzi­majući vojne operacije da kazni počinitelje „nepravdi”.

Ubiranje danka od poraženih bila je dobrodošla posljedica uspješnog pohoda, ali nije bila samoj sebi svrha. Kaotična politika senatskih frakcija u Rimu nije mogla provoditi kontinuiranu, kohezivnu, dugotrajnu politiku osvajanja, već je kratkoročno reagirala na pojedinačne događaje i političke krize, bez pretjerane brige u dugoročnom planiranju. Rimska politika nije bila usmjerena prema osvaja­nju ili zauzimanju teritorija preko Jadrana, kao uostalom ni u Makedoniji ili Grčkoj, već na ono što je Senat shvaćao kao održavanje političke stabilnosti na južnom Jadranu – a to je posredna kontrola područja koje se oblikuje kao imperijalna pogranična zona.(...)

Izvadak iz knjige Rimski ratovi u Iliriku, autora dr. sc. Danijela Džina i dr. sc. Alke D. Kunić, Školska knjiga, Zagreb, 2013., str. 93. – 96.