Je li Mozart otrovan antimonom?

Od davnina je poznato emetičko djelovanje antimonovih spojeva (emetici − sredstva za povraćanje, grč. ἐμετıϰός: koji izaziva povraćanje). Stari su Rimljani u čašu načinjenu od antimona, pocula emetica, stavljali vino. Ustajalo vino iz takve čaše izazivalo je povraćanje, a popularnost takvih čaša nastavila se i u srednjem vijeku. Prenosile su se s koljena i koljena i čuvale generacijama, a zabilježena je i njihova uporaba u samostanima. Redovnici koji su popili koju čašicu vina previše drugo su jutro bili kažnjavani ispijanjem ustajalog vina iz čaša od antimona.

Pocula emetica − čaša od antimona iz 17. stoljeća u kojoj se bijelo vino držalo 24 sata. Ustajalo je vino iz takve čaše izazivalo povraćanje.

............................

„Ljekovita” svojstva antimona svoj su vrhunac dosegnula u 17. stoljeću, kada su pehari od antimona bili vrlo popularni. Ljekarnici su u to vrijeme pravili i „sriješ za bljuvanje”, tartarus emeticus, otapanjem antimonova oksida u vodenoj otopini sriješa, tj. vinskog kamenca (kalijev tartarat), kristaličnog taloga koji nastaje na stijenkama vinskih bačava. Kasnije je otkriveno da je riječ o antimonovoj soli vinske kiseline − antimonilovu kalijevom tartaratu (K₂Sb₂(C₄H₂O₆)₂).

Antimon je „zlatno doba” doživio u 18. stoljeću jer se tada smatrao lijekom za gotovo sve tegobe. Jedna je od njegovih najpoznatijih žrtava najvjerojatnije i čuveni skladatelj Wolfgang A. Mozart (1756. − 1791.) koji se nenadano razbolio ujesen 1791. godine. Svojoj je supruzi Constanzi 20. listopada iste godine rekao kako vjeruje da je otrovan. I možda je bio u pravu. Nije ga otrovao skladatelj i dirigent Antonio Salieri (1750. − 1825.) kojeg su suvremenici optužili da je iz zavisti otrovao Mozarta. (Muzikologe ta teorija o Mozartovoj smrti više ne privlači, ali je ostala zanimljiva poetskoj mašti. O toj je temi nastao i dojmljiv film Amadeus Miloša Formana iz 1984. godine.) Teoriju o Mozartovom trovanju predložio je 1991. godine Ian James iz London's Royal Free Hospitala. Njegovu smrt povezao je s antimonom, koji mu je dao njegov liječnik kako bi ga izliječio, a ne otrovao.

Najava za Formanov film Amadeus

.......................

Činjenice su sljedeće. Te je kobne jeseni 1791. godine Mozart bio u jakoj depresiji. Mučili su ga dugovi, mnoge narudžbe skladbi koji nije stizao dovršiti te sud kritike (opera La clemenza di Tito nije pronašla put do publike i kritike). U Mozartovu se životu tada pojavljuje i misteriozni naručitelj Rekvijema te ga više puta tjera da dovrši skladanje.

Mozart je u neznancu vidio glasnika smrti te se uvjerio kako misu za mrtve piše za sebe. (Kasnije je ustanovljeno da ga je poslao grof F. von Walsegg, glazbeni diletant, koji je često naručivao skladbe kod školovanih skladatelja te ih potom izvodio kao svoje).

Mozart je bio hipohondar pa je često koristio mnoge „lijekove”. Dokaz tomu je i dug koji je ostavio bečkim ljekarnama (više od 20.000 kuna u današnjem novcu). Potkraj studenog Mozartovo se zdravstveno stanje pogoršalo − dobio je groznicu, ruke, noge i trbuh su mu natekli i često je povraćao. Zatraženo je i drugo mišljenje − dijagnoza je bila „vojnička groznica”, medicinski pojam za razne groznice i otekline koji danas više ne koristimo.

Mozart je od neobične bolesti umro 5. prosinca 1791. godine te mu je tijelo pokopano u zajedničku grobnicu siromaha. Zbog lošeg vremena do ulaska na groblje ispratila ga je samo mala skupina bliskih prijatelja. Kada se pokojnikova supruga nakon nekoliko dana željela pomoliti na Mozartovu grobu, to više nije bilo moguće...

Mozartov pogreb. Litografija Josepha Heickela (1811. – 1861.)

.............................

Ian James vjeruje da je antimon krivac za Mozartovu preranu smrt jer su zabilježeni simptomi njegove bolesti identični simptomima trovanja antimonom. U to je vrijeme tretman antimonom često bio propisivan za liječenje stanja koje danas opisujemo kao melankoliju. Niske doze antimona uzrokuju glavobolje, nesvjesticu i depresiju. U većim dozama može biti fatalan u samo nekoliko dana, uz česta i jaka povraćanja.

Mnogi su se liječnici u to vrijeme protivili upotrebi antimona, jer im je bilo poznato koliko može biti opasan. Neki su ga liječnici viktorijanskog vremena upotrebljavali da bi uklonili neželjene supruge i rođake, jer su simptomi pretežito bili pripisivani probavnim smetnjama. Tako su liječnici Palmer (1855.), Smethurts (1859.) i Pritchard (1865.) ubili svoje žrtve – i zato su obješeni. Drugi ubojice bili su ugledna družbenica Florence Bravo, koja je otrovala svojega supruga 1876. godine, ali nije bila osuđena, te vlasnik svratišta George Chapman, koji se riješio nekoliko zamornih prijateljica pa je zato smaknut 1902. godine.

Elementarni antimon (slika iz knjige T. Graya: Elementi)

..........................

Kemijski element antimon nema biološku ulogu. Međutim, otrovan je i poznato je da je smrtonosan, iako je stotinama godina prepisivan za liječenje svih vrsta bolesti. U malim količinama antimon pojačava metabolizam, ali velike količine izazivaju oštećenje jetara, premda je najčešći simptom obilno povraćanje. Za razliku od njemu sličnog elementa arsena, antimon se iz tijela teško izlučuje. Antimon se vezuje za određene enzime, jer ga privlače sumporovi atomi na aktivnoj strani enzima. Antimonilov kalijev tartarat i danas se koristi za izazivanje povraćanja kod uhvaćenih životinja radi proučavanja sadržaja njihova želudca, odnosno prehrane.

.......................

LITERATURA: Grdenić, D.: Povijest kemije, Novi liber i Školska knjiga, Zagreb, 2001. |  Thomson, St C.: Anitimonyall Cupps: Pocula Emetica or Calices Vomitorii, Section of the History of Medicine, Proceedings of the Royal Society of Medicine, 1925. |  Emsley, J.: Molecules at an Exhibition, Oxford University Press, 1999. |  Emsley, J.: Vodič kroz elemente, Izvori, Zagreb, 2004. | Molčanov, K.: Dionizov dar iliti o vinu, sriješu i (stereo)kemiji, IRB, 2008. |  Andreis, J.: Povijest glazbe, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1989. |  Žmegač, V.: Majstori europske glazbe, Matica hrvatska, 2009. | 

.......................

Piše: Goran BUKAN