Trijere – brze, pokretljive i ubojite lađe

To se može zaključiti i po nekim atenskim pomorskim zapisima iz 4. st. pr. Kr. Vesla su bila gotovo iste veličine od 9 lakata (4,18 m) ili pola lakta duža.

Prema nekim ostatcima brodskih spremišta u Pireju, može se pretpostaviti približna veličina trijera. Dužina im je bila oko 38 do 40 m, širina nešto više od 5 m, isto takva visina ili malo više. Pre­ma drugima, dužina je bila oko  50 m, širina 6 – 7 i tolika visina. Veslači u donjem redu imali su najkraća vesla, a oni u trećem redu nešto duža. Vesla i klupe bili su tako raspoređeni da je među njima bio razmak pa nije dolazilo do sudaranja. Ratne trijere bile su lakše od trgovačkih, stoga i brže i pokretljivije. Na nekima je bilo po rasporedu 170 veslača.

Prosječno trajanje atenskih trijera, iako su bile relativno lako građene, bilo je oko 20 godina, što se može zaključiti po atenskim pomorskim zapi­sima, a neke iznimno i po 26. (...)

Trijere su na dnu imale balast, vjerojatno od pijeska. Na njima je bilo malo prostora za neki teret, osim najnužnije opreme, oružja, možda sprava za katapultiranje i, naravno, vode jer opskrba i živež za 200 ljudi bili su isključeni.

Flotu su pratili opskrbni brodovi ili su u plovidbi predvečer pristajali uz obalu, gdje je posada spremala obrok.

Raniji atenski pomorski zapisi iz početka 4. st. pr. Kr. pokazuju da je atensko pomorsko zapovjedništvo razlikovalo „nove” i „stare” brodove jer su novi brodovi bili i kva­litetniji, bolje opremljeni i po tome brži jer su bili u stanju koje je to omogućavalo.

Postojale su i druge distinkcije „izabranih” brodova (eksairétoi), s biranom posadom i opremom.

Usto, postojale su i trireme koje su prevozile vojnike i, prema Tukididu, ukrcavale su po 85 hoplita u punoj opremi, kao što je bilo i onih za prijevoz konja, pa je 60 veslača prevozilo 30 konja jer bi se tada broj veslača smanjio.

U glavnu napadačku opremu trijere spadao je čvrsto okovani kljun (embolon), jedna ili dvije grede okovane broncom ili željezom na provi uz morsku površinu, koje su trebale probiti bok neprijateljskog broda. Bio je to u svoje vrijeme, u 7. st. pr. Kr., prema Korinćanima, tehnološki izum ravan otkriću baruta.

Uoči bitke spustila bi se jedra. Korito bi se zaštitilo od udaraca konopima, pletivom, kožama i sl., a na krovu bi se načinile ograde (pararýmata) radi zaštite od strijela. Znak za početak bitke bila je crvena zastava na zapovjednikovu brodu.(...)

LITERATURA:  Izvadak iz knjige ILIRSKI RATOVI, autora dr. sc. Marina Zaninovića, Školska knjiga, Zagreb, 2015., str. 157. – 158.