Bing-koncept iz Alana Forda

Sjajna analogija za priču o kurikulumima, pogotovo onima za povijest. Umjesto „Halo, Bing, kako brat?” u priči s kurikulumima stoji otprilike: previše, nepotrebno, bubanje, teške torbe, jadna djeca. U ponudi robe za preprodaju nateže se s hrpama činjenica koje treba izbaciti i hrpama činjenica koje umjesto njih treba ubaciti. Jedino je kraj bolno isti. Zna se za koga je cijena uvijek prava sitnica: za one koji prodaju tuđe i za one koji ne plaćaju svojim novcem.

Zanemarimo empatični uvod i pragmatični epilog Bing-koncepta iz Alana Forda i zadržimo se samo na onoj sredini s vrućom robom. Pođimo od vrlo logične pretpostavke da lopov lopovu nudi samo onu robu koja se među sitnim lopovima dobro prodaje. Kad je o našoj analogiji riječ, onda to ni u kojem slučaju nisu dva-tri koncepta o kojima treba promisliti, nego kontejneri prepuni činjenica.

Prvi koncept: Divide et impera.

Podijeli pa vladaj: zamuti vodu, posvađaj, raspali strasti, navedi ih da zarate, unište jedni druge, a ti u miru pokupi plijen. Zvuči poznato? Domovinski rat jednako tako nije bio građanski rat kao što „građanski” nisu ni ostali ratovi koji se trenutačno vode, od sirijskoga do najnovijeg u Venezueli. Svejedno je čime ćeš zakuhati priču: ne moraš čak ni huškati nacionalističke strasti s obiju strana granice, dovoljno je, na primjer, napuhati problem s kršenjem ljudskih prava i demokratskih sloboda… Pa pustiš posvađano topovsko meso na topovsko meso, a ti u tranzicijskim maglama neometan zgrćeš plijen.

Drugi koncept: Panem et circenses.

Rimski su imperatori svjetini dijelili žito i priređivali im besplatne igre u cirkusu. Suvremeni „imperatori” čine isto, samo su žitnice zamijenili jeftinim prehrambenim trgovačkim lancima, a cirkuse masovnim medijima koji navlače narod na tupo nemišljenje, slave glupost, ispraznosti, hedonizme svih vrsta, golicajući najniže strasti… 

Treći koncept: Historia (est) magistra vitae.

Najvažnija je lekcija povijesti kao učiteljice života: ZNANJE JE MOĆ. Povijest je, naime, učiteljica života samo onima koji čitaju, promišljaju to što čitaju, znaju učiti i znaju primijeniti. Istodobno, popisi lektire su okljaštreni, iznakaženi, dizajnirani tako da učenike odbiju od čitanja, nitko ozbiljno nije pročitao i prokomentirao neozbiljni kurikulum ključne međupredmetne teme Učimo učiti, a unatoč brdima ispisanih ishoda učenje se i dalje smatra aktivnošću nužnom da bi se stiglo do ocjena i značkica. Ne čini li vam se da tu nešto ne štima?

Škola za život

Najvažnija promjena koju bi Škola za život trebala unijeti u odnosu na dosadašnju školu nije ni u alatima, ni u sadržajima, nego u pomaku težišta s činjenica na koncepte i odgoju za prave vrijednosti. Razmislite o tome u svjetlu nekoliko aktualnih događanja u proteklih nekoliko tjedana. Bi li napalo srpske sportaše, ustaškim grafitima ispisalo pročelja škola i vrtića da djecu umjesto obasipanja činjenicama i njihovim interpretacijama (!) učimo razumijevanju koncepata, prepoznavanju scenarija i pravim vrijednostima?

Kad bi se ostvario samo taj mali pomak, učenici uopće ne bi morali pamtiti hrpe činjenica. Naprotiv, slobodno bi se mogli na ispitima koristiti svim svojim tekama, udžbenicima, priručnicima, šalabahterima i internetom u potrazi za što relevantnijim činjenicama kojima bi objasnili zadani koncept. Umjesto hrpe pitanja koja zahtijevaju zapamćivanje faktografije postavili bismo im samo jedno i ostavili im cijeli sat i sve dostupne izvore da odgovore. A to jedno pitanje odnosilo bi se na koncept, pravilo, zakonitost, princip… Izgledalo bi, na primjer, ovako:

• Navedi i objasni ratove koji su u posljednjih 30 godina počeli po konceptu divide et impera.
• Izdvoji i objasni koncept panem et circenses pomoću primjera iz prošlotjednog TV programa i s internetskih portala.
• Nabroj i objasni pojavnosti kojima svjedočiš u suvremenome društvu, a najavili su ih Huxley u Vrlom novom svijetu, Orwell u Životinjskoj farmi, 1984. te Brandbury u Farenheitu 451?
• Riješi samo one zadatke s popisa za čije je rješavanje ključ u ovome principu/zakonu/formuli…
• Uz svaku pravopisnu pogrešku koju uočiš u ovome tekstu napiši pravilo koje je prekršeno.
• Sastavi pregledni grafikon koji pokazuje demografsku sliku EU-a u 2016. godini prema ovim trima parametrima…
• Infografikom prikaži princip…

Uočavate li razliku između jednoga takvog pitanja i desetak onih u kojima se traži samo faktografija? Učeniku u odgovaranju na konceptualna pitanje ne koristi copy-paste iz udžbenika ili s interneta, ni skladišta podataka koje je mučnim bubanjem pohranio u svome pamćenju naprosto zato što nema pitanja na koja se traže takvi odgovori. Faktima je mjesto u bazama podataka, a ne u glavama učenika. Učenik, međutim, da bi odgovorio na to pitanje mora znati učiti, redovito učiti, biti aktivan na satu, čitati što je zadano, razmišljati, znati pronaći prave podatke, procijeniti ih, odabrati one koji su relevantni, mora moći odrediti ključ kojim će to povezati, na odgovarajući način predstaviti i iskoristiti da riješi zadatak ili problem. Uspoređivanjem učeničkih odgovora na to jedno jedino pitanje vrlo je lako procijeniti tko koliko zna i umije i vrlo je lako ocijeniti. Neki će jedva iscijediti primjer ili dva, neki će nas zabezeknuti upućenošću i dubinom svojih razmišljanja. Ali ne samo to! Postavimo li učeniku konceptualno pitanje, jedno jedino, iz njegovih odgovora možemo iščitati i odgovor na pitanje o kvaliteti promjena koje smo uveli u svoj način poučavanja i to jesmo li naučili svoga učenika učiti. Upravo se na tome, naime, temelji Škola za život. Digitalni alati samo su suvremenije inačice pila, čekića i brusilica.

Čini mi se da živimo u zemlji u kojoj samo zlomisleći čitaju i uče iz povijesti, svima je ostalima Ustavni sud ponudio da uče vjeronauk, a mediji – onu huxleyjevsku somu. Zato, razmišljajući o svemu što se vrti oko Povijesti, njezina kurikuluma i njegovih naručitelja, završavam ovu kolumnu nedoumicom o Bing-konceptu iz Alana Forda. Ne znam, naime, treba li reći: „Bože, oprosti im jer NE ZNAJU što čine” ili „Bože, pomozi nam jer ZNAJU što čine”.