KAD PRIKUPIM MALO NOVCA, KUPIM KNJIGU. AKO MI ŠTO PREOSTANE, KUPIM HRANU I ODJEĆU. [ ERAZMO ROTTERDAMSKI ]
Čarobni trokut čitanja
Sa svih strana čujemo kuknjavu kako ljudi sve manje i neradije čitaju knjige, kako su neki atraktivniji mediji odvukli i zarobili njihovu pozornost. Pravi razlog nečitanju knjiga nisu novi i atraktivniji mediji.
Pravi je razlog nečitanju knjiga to što u čitanje knjige treba uložiti više sebe. Napornije je, traži smirenost, tišinu i koncentraciju... Ali matematika je tu vrlo jednostavna: što više uložiš, više dobiješ.
Kad čitaš roman, moraš sam vizualizirati likove, prostore, odnose, sam razmišljati o postupcima, posljedicama, poveznicama… moraš sam stvoriti svijet u koji te pisac uvodi svojim djelom. Kad gledaš film snimljen po tom romanu, netko drugi je vizualizirao, promislio i doživio roman umjesto tebe. Pomisliš li da gledanje ekranizacije nekog romana, čitanje osvrta o njemu ili nedajbože njegova preprička na nekom od portala za „lektiru”, uklanja potrebu za čitanjem romana… nasanjkalo te je! Ponudilo ti put koji je možda lakši i brži, ali ti je istodobno za malo para dalo – malo muzike.
Knjige čitamo da bismo došli do informacija, da bismo se zabavili i da bismo rasli kao osobe. Informacija, zabava i osobni rast – to je čarobni trokut čitanja. Ako bilo koji od njegovih triju kutova izostane – nema čarolije. A ako nema čarolije, čitanje prestaje biti užitak.
Ima jedna prastara knjiga o čitanju koju nikad nitko nije preveo na hrvatski, jer, da jest, ne bi nam ni čitanke ni popisi lektire izgledali tako kako su izgledali posljednjih šezdesetak godina. Riječ je o knjizi How to Read a Book Mortimera Adlera iz 1940. godine. Knjigu je početkom sedamdesetih godina revidirao Charles Van Doren, dodavši u nju, osim ostaloga, i smjernice za kritičko čitanje.
Adler, naime, govori o četirima razinama čitanja. I kad čovjek o njima malo promisli, sve postaje kristalno jasno. Na prvoj razini uopće nema čarolije, na drugoj i trećoj ima je malo, čarolija zagrli samo onoga tko stigne do četvrte razine. Problem je samo u tome što mnogi, zaista mnogi odustanu puno prije četvrte razine. O čemu je zapravo riječ?
- Elementarno čitanje – to je ono čitanje kod kojega je dovoljno znati ispravno protumačiti slova, povezivati ih u riječi i rečenice te razumjeti što one znače. Tim je čitanjem moguće razumjeti jednostavne priče i odgovoriti na pitanje o čemu se u tekstu radi.
- Inspekcijsko čitanje (skimming) – brzinsko prelijetanje preko teksta ili knjige kako bismo razumjeli njegov koncept, strukturu, temu kojom se bavi… Pogledamo naslov, predgovore, pogovore, sadržaj, naslove odjeljaka, slike… pročitamo ponegdje ponešto da prosudimo želimo li uopće čitati taj tekst/knjigu. Brzo čitanje može biti jedan od oblika inspekcijskoga čitanja: u nekoliko minuta preletiš knjigu, stekneš sliku o njoj i odlučiš koje bi dijelove bilo vrijedno polako pročitati. Često imamo predrasuda prema brzome čitanju. „Išao sam na tečaj brzog čitanja i pročitao Rat i mir u dvadeset minuta. To je nešto povijesno o Rusiji”, narugao se Woody Allen. Ali upravo je time ispunio svrhu inspekcijskoga čitanja: preletio knjigu kako bi mogao zaključiti je li za njega vrijedna čitanja. Iskreno rečeno, nijedna knjiga koja me u nečemu nije nadrasla nije vrijedna čitanja. Ako u knjizi pronalazim samo ono što i bez nje mogu dosegnuti, čitanje takve knjige nije izazov. Može biti puna informacija, može biti zabavna, ali ako me nije u stanju dotaknuti, oduševiti, promijeniti… u njoj za mene neće biti čarolije ni užitka čitanja.
- Analitičko čitanje jest pozorno čitanje, svojevrsno „žvakanje i probavljanje” knjige kako bismo je razumjeli i kako bismo to mogli dokazati odgovarajući na pitanja o njoj: razvrstati je prema vrsti i temi, ukratko je prepričati, objasniti njezine glavne dijelove i način na koji su povezani, definirati probleme kojima se autor u njoj bavi, izdvojiti ono o čemu se detaljnije govori, način na koji se o tome govori… Takvim se čitanjem interpretira autorova riječ, razmatraju izneseni argumenti, kritički prosuđuje o njihovoj valjanosti i istinitosti, autorovoj dosljednosti… To je čitanje nakon kojeg odgovarate i sami sebi na pitanje kakve veze ta knjiga ima s vama, što ste i jeste li uopće što dobili njezinim čitanjem. Ne možemo se upustiti u komentiranje i razgovor o knjizi koju nismo analitički pročitali.
- Sintopsko čitanje je ono koje se počne događati kad čitanje neke knjige u tebi izazove glad za temom o kojoj čitaš i odvuče te do mnoštva knjiga koje se bave istom temom, navede te da istražuješ dalje, guglaš, tražiš detaljnije, dublje, viđeno iz nekoga drugoga kuta... Sintopsko čitanje je kad osjetiš da je svaka knjiga koju čitaš samo djelić slagalice koju strastveno želiš složiti. Ono uključuje i inspekcijsko i analitičko čitanje, ali nadilazi pročitano sinergijom. Nije riječ samo o uspoređivanju i povezivanju pročitanih knjiga, riječ je o nadrastanju u naše vlastite sinteze, otvaranju naše kreativnosti, otvaranju za nove načine razmišljanja, nove perspektive, nove emocije. O zaljubljivanju. O očaravanju.
Sve su nas naučili elementarno čitati, ali nisu svi naučili čitati inspekcijski. Za takvo bi čitanje učenicima trebalo dati zadatak da provedu popodne u knjižnici, prelistaju dvadesetak nasumično odabranih knjiga pa odaberu među njima tri koje bi najradije pročitali (i argumentiraju zašto) te tri koje nikako ne bi željeli čitati (i argumentiraju zašto). Učenik sasvim sigurno neće zavoljeti čitanje ako knjigu čita analitički samo zato što zna da mora prikupiti dovoljno informacija kojima će, odgovarajući na pitanja, dokazati da ju je pročitao. Odgojila sam strastvenog čitača tek kad mu pomognem da nauči čitati sintopski. A to ga mogu naučiti samo ako i ja tako čitam. Zaljubljivanje u čitanje je, naime, zarazno.
Nemoguće je zaljubiti djecu u čitanje ubijajući ih u pojam pitanjima konstruiranima po površno shvaćenoj piramidi Bloomove taksonomije, ali ni primjenom smjernica za čitateljsku pismenost PISA-projekta. Bloomova kognitivna taksonomija samo je to: kognitivna. A kognitivno je samo jedan od kutova čarobnog trokuta čitanja. Čitateljska pismenost u PISA-projektu nije postavljena tako da bi se djecu zaljubilo u čitanje, nego da bi ih se naučilo čitanjem izvlačiti ono što im je potrebno na novom tržištu rada. Uostalom, PISA-projekt pokrenuo je i financira ga OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), a ne klub zaljubljenika u čitanje.