Pobjednički duh

Na glavnom zagrebačkom trgu okupila se osmina ukupnog stanovništva Hrvatske da dočekaju Vatrene i proslave povratak heroja kući.  Bilo je, međutim, i onih malobrojnih koji su se s puno gorčine pitali zašto s istim oduševljenjem ne dočekujemo i sve ostale naše heroje, pogotovu – heroje znanja koji se ovjenčani medaljama vraćaju s najvažnijih svjetskih natjecanja.

„Koliko ljudi u Hrvatskoj zna da smo ove godine prvi put sudjelovali na Mendeljejevoj kemijskoj olimpijadi, koliko ih zna da ćemo prvi put sudjelovati na međunarodnoj biološkoj olimpijadi?“ – pitao je prije dvadesetak dana u svom govoru prilikom dodjele Oskara znanja „najbolji od najboljih“  peterostruki oskarovac, varaždinski maturant Ilija Srpak.

Svaka pobjeda  u sportu, glazbi, znanosti… osobna je pobjeda pojedinaca koji su sebe uložili da je ostvare. Oskar znanja, na primjer, najveće je priznanje i nagrada učenicima i studentima u Hrvatskoj za pobjede na najvažnijim domaćim i međunarodnim natjecanjima u znanju, glazbi i plesu. To je priznanje darovitima i iznimnima.  Drukčijima. Takvima s kojima se teško identificirati jer imaju sposobnosti, znanja i vještine kakve mi nemamo. To su NJIHOVE privatne pobjede iza kojih stoje samo njihovi mentori, škole i obitelji…  i zato uglavnom nemaju neki veliki medijski odjek.

Međutim, pobjede ekipa, timova, reprezentacija… uvijek su dvostruke: ne samo osobne, nego i zajedničke. U njih je potrebno ulagati dodatne napore i dodatne vještine suradnje, komuniciranja, emocionalne i socijalne inteligencije. U dobroj ekipi svatko, zahvaljujući sinergiji, može postići mnogo više nego što bi ikad postigao sam. Ni od koga se ne očekuje da bude najbolji u SVEMU, dovoljno je da bude najbolji u onome dijelu posla u kojemu može dati najviše. Valjda se zato ljudima neusporedivo lakše identificirati s pobjedama timova, pogotovu sportskih i njihove pobjede doživljavati kao NAŠE. Posebice mediji upregnu sve sile da nam ih tako predstave.

Pobjedničkome duhu i u osobnim i u timskim pobjedama zajedničko je dvoje:

1. Ne prestaju kad se umore i kad postane preteško, prestaju kad završe.
2. Ne obavljaju posao, nego uživaju u igri. Nema blagoslova u naporima u kojima nije uključeno i srce.

Bilo nam je divno osjećati se dijelom ekipe Vatrenih. Osjećati da smo im i sami malčice pripomogli svojom vjerom u njih, svojim navijanjem, molitvama. Osjećati da su dali sve od sebe i zbog nas: da i nas učine ponosnima i sretnima. Bili smo im zahvalni što smo zbog njih tjednima zaboravljali na situaciju u kojoj se nalazimo, korupciju, bahate lokalne šerife i šefove, svoje neplaćene račune, svoju djecu koja su otišla u svijet u potragu za boljim životom… i što smo povjerovali da se sve može popraviti i postati bolje…

Kad jednoga dana počnemo znanje i znanost doživljavati kao nešto što popravlja svijet i čini ga boljim, nešto zbog čega će nam život biti kvalitetniji i ugodniji… kad znanje počnemo doživljavati kao nešto NAŠE… okupljat ćemo se na glavnim gradskim trgovima i svečano ćemo dočekivati i naše pobjednike koji se sa svjetskih natjecanja u znanju vraćaju s rukama punim medalja. A njihove učitelje i mentore počet ćemo odgovarajuće nagrađivati... Možda.