Previše energije, premalo pozornosti…

Učenik nam je naporno aktivan na satu, radi pet stvari odjednom, na svaku se koncentrira krajnje površno, tek toliko da je ofrlje obavi, ni u jednu se ne udubljuje… Ili je pak trom, spor, postojano nezainteresiran i nemotiviran… Ili je agresivan i na najrazličitije načine zlostavlja učitelje i roditelje, druge učenike… Sva su ta ponašanja samo posljedice.

Svi znamo da se ne odgaja prijetnjama ni propovijedima nego živim primjerom. Dijete modelira svoja ponašanja prema uzorima koje samo odabire, a ti uzori često nisu ni roditelji, ni učitelji. Vrlo često kao uzore odabiru one koji ih zabljesnu trolistom uspjeha, slave i novca. Pogotovo ako je sve troje došlo brzo i bez puno uloženoga truda. Poseban čar u dječjim očima imaju „junaci“ koji su do uspjeha, slave i novca došli grubim kršenjem najrazličitijih pravila i zakona, a da za to nisu kažnjeni. A takvih je „junaka“ prepun javni život u cijeloj vertikali od političkih vrhova do sitnih lokalnih šerifića, kvartovskih štemera, sponzoriranih posvuduša… Iscrpljujuć je i dugotrajan posao u djecu zaslijepljenu takvim uzorima usaditi radne navike i naučiti ih preuzimati odgovornost za svoja ponašanja. Jedini način da se odgoj ne pretvori u borbu protiv vjetrenjača jest da roditelji i učitelji budu na istoj strani, da surađuju.

Prva navika oko koje se treba dogovoriti u toj roditeljsko-učiteljskoj suradnji je sprečavanje predoziranosti šećerima i ugljikohidratima. Od predoziranosti šećerima postajemo preaktivni i nefokusirani. Predoziranost ugljikohidratima uspavljuje i utromljuje. Proizvođači gaziranih i prezaslađenih napitaka svoje proizvode reklamiraju kao stil života, a zavodljivo mirisnih pekarnica ima kao gljiva poslije kiše… Mnoštvo zdravstvenih problema i problema s učenjem i ponašanjem ublažilo bi se ili spriječilo kad bismo vodu i nezaslađene čajeve te orašaste grickalice, u štapiće izrezano povrće i voće uspjeli učiniti trendovskom prehrambenom navikom.

Druga navika oko koje se roditelji u učitelji moraju dogovoriti žele li djetetu pomoći da bolje uči  da se bolje koncentrira je – fizička aktivnost. Stvoreni smo za kretanje, a ne za sjedenje. Naš je mozak gladan kisika, a da bi se povećao dotok krvi i kisika u mozak potrebno se nakon pola sata sjedenja ustati i kretati: otvoriti prozore i duboko disati, gimnasticirati, zaplesati, izići van i potrčati… Ima u našim školama sve više učitelja koji učenike s vremena na vrijeme prodrmaju nekom od dvadesetak laganih, a moćnih Brain Gym vježbica.

Ima i onih koji učenicima pomognu nekom ciljanom joga vježbicom.  Da bi nam djeca bolje učila, treba im razviti naviku aktivnih vikenda: igre u prirodi, šetnje, planinarenje, plivanje, bicikliranje, košenje trave, čišćenje snijega… Fizičku aktivnost treba učiniti obiteljskom vrijednošću, stilom života kojim se iz sebe istresa stres, učvršćuju obiteljski odnosi, njeguje i duh i tijelo i – um. 

I napokon, treća korisna navika: navika dovođenja sebe u opušteno budno stanje kad smo najprijemčiviji za učenje. To znači očistiti mozak, isprazniti ga od emocija i gomile lutajućih misli. Ima učitelja (i roditelja) koji su uredili kutak za meditiranje. Ima i onih koji u takvom kutku imaju slušalice za slušanje opuštajuće glazbe popraćene zvukovima iz prirode. Za dovođenje sebe u opušteno budno stanje mnogi koriste binauralne ritmove za stimuliranje mozga  pomoću zvukova različitih frekvencija. 

Ponašanja su poruke. Umjesto nerviranja zbog lošega ponašanja, problema s učenjem, nemotiviranošću… svojih učenika i svoje djece, mudrije je istovremeno u školi i kod kuće polako i uporno graditi jednostavne, zdrave životne navike: očistiti se od pretjeranih šećera i ugljikohidrata, pokrenuti se i naučiti se opustiti. Jednostavno i djelotvorno ako ih zajednički pretvorimo u stil života.