Teški teret savršenosti

…ne nasjedaju na alternativne istine i teorije zavjere, a najgore od svega je što – pamte dogovore i primjećuju kad ih netko tiho svojevoljno mijenja. Konzumersko društvo svim svojim medijskim snagama nastoji  odgojiti nekritički misleće ljude – kupce, svoje mirno i poslušno apatično stado kojim je lako upravljati.

Dvije su stare, provjerene tehnike kojima se slobodnomisleće osobe pretvara u kupce. Prva je: ubij ljudima samopouzdanje i samopoštovanje.  Uvjeri ih da nisu dovoljno lijepi, dovoljno vitki, da nemaju stila, da ne razumiju politiku, da su luzeri koji ne znaju kako treba urediti svoj dom, kako se odjenuti, našminkati, hraniti te ih navedi da se ugledaju u plitke instant uzore koje u tu svrhu dizajniraš, populariziraš i serviraš u medijima. Druga je: uvjeri ih da vrijede samo onoliko koliko mogu kupiti onoga što drugi cijene. Tako opranoga mozga stajat će cijelu noć u redovima da kupe novu inačicu mobitela, dat će polovinu svoje plaće za kozmetičke proizvode, probit će minus na tekućem računu da bi si priuštili neku razvikanu torbicu, cipele, kakav preskupi odjevni predmet…

Ako netko želi biti pretvoren u ovcu i ne buneći se dopušta da se njime manipulira, imam li se ja pravo miješati u njegove odluke? Tko sam ja da ga zbog toga kritiziram ili osuđujem? Međutim, što ako sam ja učiteljica? Što ako – zaljubljena u svoj poziv – od djece zaražene nemišljenjem pokušavam stvoriti ljude koji kritički misle? Što mogu učiniti?

                       1. Mogu početi demistifikacijom savršenstva instant „uzora“ čije fotografije djeci nabijaju komplekse. Pokazati im kako u Photoshopu na čudesan način u trenu nestaju prištići, bore, podočnjaci, rastope se kilogrami, naraste se za dvadeset centimetara, suzi se struk, rašire bokovi i prsa, zaoble štrkljava koljena, zubi pobijele… Mogu početi i sa svojevrsnim analognim Photoshopom: šminkom. Pokazati djeci tutorijale kojima posve obične osobe zahvaljujući vještom šminkanju postaju nadnaravne ljepotice. I mogu ih naučiti da klikolovni naslov „ Pogledaj kako ona izgleda bez šminke“ nikako ne znači da šminke nema, nego samo da je najčešće vješto skrivena. Mogu ih učiti da se prestanu diviti lažima i nauče razlučiti osobu od maske iza koje se skriva.

                       2. Mogu početi s nekom od fotografija Petera DeVita  iz ciklusa Skin Imperfections. Te fotke mogu povezati s japanskom wabi-sabi filozofijom koja se pronalaženjem ljepote i smisla u nesavršenosti i nedovršenosti suprotstavlja opsjednutosti perfekcionizmom. Mogu učenicima ispričati i japansku priču o kintsugi tehnici spajanja komadića razbijene keramičke posude – zlatom… zbog čega je popravljena posuda čvršća i vrednija od one koja nije bila razbijena… baš kao što i čovjeka njegove i rane i ožiljci čine čvršćim i vrjednijim nego što je prije bio. Mogu im razbijati strah od pogreške, od osude, pokušati spriječiti njihovo odustajanje od vlastite kreativnosti, suzbiti  ovisnost o tomu da se svima svide.  

                      3. Mogu, se, napokon, prema svojim učenicima ponašati poput one učiteljice koja je Benu, svom autističnom učeniku i njegovim roditeljima poslala pismo u kojem ih obavještava da Ben nije uspio položiti završne ispite. U pismu je napisala: „Ali ti ispiti; dragi Ben, mjere samo djelić tvojih sposobnosti, vještina i talenata. Oni nisu mjerili tvoju sposobnost da surađuješ s drugima, ni tvoju neovisnost, ni tvoju ljubaznost, sposobnost da izraziš svoje mišljenje i raspravljaš, da vrednuješ vlastiti napredak, tvoje sportske sposobnosti, tvoju sposobnost upoznavanja s drugima i sposobnost da budeš prijatelj, tvoj glazbeni talent… sve ono što tebe, Ben, čini posebnim. Znajući kakav si zapravo, ponosna sam na tebe i čvrsto vjerujem da ćeš jednoga dana postati drag i sjajan mladi čovjek.“ Mogu, dakle,  svoje učenike učiti da je njihova vrijednost u tome što su jedinstveni, neponovljivi, drukčiji od svih drugih… originalna i dinamična kombinacija vještina, talenata i – nesavršenosti.

Odgoj za kupca ruši čovjekovo samopouzdanje, odgoj za kritičko mišljenje ga gradi, uči ga voljeti i prihvaćati sebe sa svojim darovima, svojim manama, svojim uspjesima i svojim pogreškama, oslobađa ga pritiska da mora biti savršen i osjećaja krivnje ako to nije. Oslobađa ga potrebe da se potvrđuje pred drugima, da pokušava biti nešto što nije i da kupuje njihovu pozornost, poštovanje, prijateljstvo…Istovremeno, pak, odgoj za kritičko mišljenje uči čovjeka da da sve od sebe i nastoji biti najbolji što može.

Američki neurolog Steven Novella u svojim radijskim emisijama Skeptics Guide i na svom blogu NeuroLogicaBlog cijelu priču o kritičkome mišljenju  sažima u tri temeljna pitanja kojima svatko od nas sam sebe treba neprestano propitkivati:

1. Što bih o tome trebao misliti na temelju činjenica koje su mi poznate?
2. Kako da u moru podataka odaberem one kojima mogu vjerovati?
3. Iskrivljuju li moje iskustvo i moje predrasude način na koji razmišljam?

Živimo u društvu koje koristeći sve komunikacijske tehnologije šalje mnoštvo krivih poruka, slavi prosječnost, neinventivnost, poslušnost i konzumerizam. Učitelji su pritom također žrtve: na razne ih se načine nastoji obeshrabriti i učiniti nesigurnima u vlastitu sposobnost da odgoje učenika, usmjere ga ka pravim vrijednostima i nauče kritički misliti… Srećom, većina je učitelja poput onih tvrđava Jure Kaštelana: tvrđava s jedinom zastavom srca. Tvrđava koja se ne predaje.