LJUDI POSTANU GLUHI ZA ISTINU KAD NE ŽELE DA IM ILUZIJE BUDU UNIŠTENE. [ FRIEDRICH NIETZCHE ]
Zlostavljanje istine
Govoriti istinu znači ne pokušavati ništa smuljati i nikog obmanuti ni riječima, ni ponašanjem, ni namjerno, ni iz neznanja. Ne poznajem baš nikoga tko uvijek govori istinu. Nisam čak sigurna ni u to da takva osoba postoji.
Ljudi lažu, mažu, obmanjuju i zlostavljaju istinu uglavnom ili zato što žele manipulirati drugim ljudima ili zato što sami (izmanipulirani) vjeruju u neistine koje šire.
Već danima razmišljam o videu kojim Jason Makki, najpoznatiji frizer Dubaija, pokazuje kako momku s tri dlake na glavi pravi raskošnu frizuru za vjenčanje.
Mogu razumjeti momka koji na svom vjenčanju želi izgledati najljepše što može isto tako kao što mogu razumjeti i žene koje lopatama šminke i silikona sebe pretvaraju u nešto što nisu, a željele bi biti. Ali to što ih ja, sasvim ljudski, mogu razumjeti, ne čini ih manjim zlostavljačima istine. Osjećala bih se beskrajno jadno, prevareno i uvrijeđeno da se ujutro probudim uz osobu koja je sinoć izgledala kao nakon tretmana u salonu Jasona Makkija, a ujutro osvane sav očerupan. Milijun bi mi puta manje smetala njegova ćelavost od njegove laži. Vjerojatno se tako prevareno i uvrijeđeno osjećaju dečki kad se ljepoticama s kojima su izišli ocijedi šminka s lica… Frizure i šminkanje su, dakako, samo metafore za relativno bezazleno zlostavljanje istine. Mogu tvrditi da se uređujem zbog sebe, jer volim lijepo izgledati. To je u redu: nisam zadovoljna sobom kakva jesam pa ću uljepšati sliku o sebi malčice zlostavljajući istinu. Problem je, međutim, što se ljudi koje smo preveslali takvim trikovima na kraju osjećaju – namagarčeno… I što nam tu uvredu kad-tad – vrate.
Iako je takvo zlostavljanje istine sjajna odgojna tema za razgovor s učenicima, ima jedna mnogo opasnija vrsta naizgled bezazlenog zlostavljanja istine: prenošenje neprovjerene informacije. Naletimo na informaciju koja nam se čini uvjerljivom… i ne provjerimo je… pa širimo – laž. Sjajan je primjer zavodljivo motivacijski viralni manifest za samopomoć koji izgovara glumica Meryl Streep:
Više nemam strpljenja za neke stvari u životu! Ne zato što sam postala arogantna, nego jednostavno zato što sam došla do točke kada više ne želim gubiti vrijeme na stvari koje me čine nezadovoljnom ili tužnom.
Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerani kriticizam ili zahtjeve bilo kakve naravi!
Izgubila sam volju za udovoljavanjem onima koji me ne cijene, nemam ljubavi za one koji me ne vole i ne želim se nasmiješiti onima koji se ne smiješe meni.
Ne trošim više niti sekundu na one koji mi lažu ili pokušavaju manipulirati.
Ne želim više biti u blizini onih koji se pretvaraju, koji su nepošteni ili površni.
Ne toleriram akademsku aroganciju i ne prihvaćam popularnu trivijalnost. Mrzim konflikte i usporedbe!
Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam ljude s krutim stavovima i nefleksibilnim osobnostima.
U prijateljstvu ne toleriram nedostatak odanosti i višak izdaje. Ne slažem se s onima koji ne znaju dati kompliment ili riječ ohrabrenja. Teško mi je shvatiti ljude koji ne vole životinje.
A povrh svega – nemam strpljenja ni za koga tko ne zaslužuje moje strpljenje!
Sjajan tekst, zar ne? Genijalna je ta Meryl Streep! Jest. I dobijete silnu želju na društvenim mrežama podijeliti taj citat koji vas je oduševio… Problem je samo što taj tekst nije ni smislila, ni napisala Meryl Streep, iako ga je ona proslavila. Napisao ga je José Micard Teixeira, mladi portugalski pisac literature za samopomoć za kojega većina nas nikad nije ni čula. Zlostavljanje istine, dakle, dogodilo se iz svojevrsne lijenosti da provjerimo informaciju koju smo dobili jednim klikom miša. Da, brzo živimo, nemamo vremena sve provjeravati… pa nesvjesno zlostavljamo istinu širenjem netočnih informacija. Preuzimanje odgovornosti za istinitost onoga što širimo na društvenim mrežama odlična je tema za medijsko opismenjavanje učenika. Opravdanje poput „nisam znao da to nije istina” ili „nije bilo zlonamjerno” ne čine nas manje odgovornima za zlostavljanje istine. Valja nam se odviknuti od toga da povjerujemo u sve na što smo naišli prvim klikom… pa kliknuti još nekoliko puta i – provjeriti.
Friziranje ćelavca i kriva atribucija citata primjeri su prividno bezazlenog zlostavljanja istine i učenike bi doista bilo korisno potaknuti da promišljajući o njima promijene neke svoje stavove, poprave neka svoja ponašanja, razviju neke nove navike… Učenicima, međutim, moramo pomoći osvijestiti i najgori od svih oblika zlostavljanja istine: onaj namjerno zlonamjerni kojim politika svoju informaciju poistovjećuje s istinom. Novine su prepune domaćih primjera, ali ja ću ipak za primjer uzeti priču koju je češki pisac i bivši predsjednik Vaclav Havel svojedobno (2000.) ispričao u govoru prilikom primanja počasnog doktorata nekog američkog sveučilišta. Govor je počeo riječima:
Godine 1817. u mojoj su zemlji otkriveni navodni srednjovjekovni rukopisi patriotskih epova koji su trebali posvjedočiti drevne korijene naše nacionalne kulture; bogatstvo njezine prošlosti i (…) stvaralaštva. Pojava rukopisa potaknula je, u doba kada nam je sloboda bila uskraćena, naše samopouzdanje i nacionalnu samosvijest, a rukopisi su bili kao stvoreni da pridonesu našem oslobođenju. Profesor Masaryk, kasnije prvi predsjednik Čehoslovačke, prikupljao je dokaze kako su ti rukopisi, iako izvanredno napisani i očito inspirirani najboljim namjerama, zapravo – krivotvorine. Došlo je do „Borbe za rukopise” – razdoblja iznimne važnosti u povijesti Češke. Manjinu, koja je inzistirala na tome da su rukopisi krivotvoreni, većina je osuđivala: proglašena je izdajicama nacije i optuživana da, budući da dovodi u pitanje najdragocjeniju relikviju češkoga naroda, podriva nacionalno samopouzdanje i ugrožava nacionalne interese…
I nakon dvije stotine godina zvuči poznato, zar ne? I danas će te, usudiš li se (vođen zdravim razumom) usprotiviti lupetanjima o događajima i likovima vezanima za nacionalnu prošlost i sadašnjost, proglasiti patološkim mrziteljem svega što je hrvatsko. Pred nama ne samo da zlostavljaju istinu, nego je brutalno siluju, očekujući da to odšutimo. Mnogo gora uvreda nego kad nas nasanjkaju s malo kozmetike ili nas pokušaju zadiviti širenjem copy-paste informacija, zar ne?
Na kraju, umjesto svog zaključka, nudim još jedan citat iz Havelova govora.
Dakle, koja je razlika između informacije i istine? (…) Istina je, kao i bilo koja druga informacija, informacija koja je jasno dokazana, ili potvrđena, ili verificirana unutar određenog sustava koordinata ili paradigmi, ili koja je jednostavno uvjerljiva, ali je i više od toga: to je informacija koju osoba jamči svojim cjelokupnim postojanjem, svojim ugledom, imenom i časti.
Toliko o onomu što treba naučiti učenike. A nama odraslima ne bi bilo naodmet dobro promisliti o istini i zlostavljačima istine prije nego što iziđemo na birališta...