Aplikacija za prosječnost

… „Slika se opet POKVARILA!”, a nakon udarca ili dva po plastičnom kućištu stvar bi bila sređena, na opće zadovoljstvo svih pred ekranom. Bila sam stručnjak u tom „popravljanju slike”. Znala sam odrediti pravi trenutak i mjeru kojom treba tresnuti TV prijamnik – ni prejako, ni preslabo, a trebalo je pogoditi i najbolji trenutak. To se umijeće i te kako cijenilo, a sjećam se da sam uložila mnogo strpljenja u to da ga steknem!

Kad bih se spremila za školu, već u cipelama i s torbom na leđima, s plavom školskom kutom u rukama smjestila bih se uz prozor sobe i strpljivo čekala da prijateljica u zgradi preko puta moje učini isto. Vidjele smo jedna drugu s prozora, iako smo stanovale na priličnoj udaljenosti. Ona u betonskoj grdosiji Superici novozagrebačkog naselja Siget, a ja u susjednom Trnskom, gdje nam je bila i škola. Jedna drugoj mahnule bismo plavom školskom kutom, ni manje ni više nego tri puta. To je bio znak da smo spremne za izlazak iz stana kako bismo istodobno došle na parkiralište u blizini Mladenačkog, odakle smo zajedno nastavljale prema školi. Tada još nismo imali ni priključke za fiksni telefon pa smo tragali i nalazili druge načine za komunikaciju na daljinu. To nije mala stvar, i također je vrijedno umijeće. Do njega se nije dolazilo samo tako! Trebalo je mnogo toga uložiti, iskusiti i učiniti da se ono razvije.

Jednostavno, takve su bile okolnosti u kojima su odrastale te „naše generacije”, moja i nekoliko generacija oko moje. To su one koje pamte TV emisiju Nedjeljom popodne i crtić u sedam i petnaest.

Imam te flashbackove svoje školske prošlosti i pritom ni u primisli ne prizivam „dobra stara vremena” niti smatram da su te okolnosti bile bolje ili lošije od ovih danas. Prisjećam ih se sa sasvim drugim razlogom – kako bih na slikovit način upozorila da možda baš zbog tih okolnosti, te „naše generacije”, možda jasnije vide i mogu bolje razaznati koja umijeća današnji klinci nemaju priliku razviti te što sve bitno „preskaču” odrastajući u sadašnjim okolnostima.

A to su djeca kojima se već u rodilištu pokazuje moćna tehnologija za komunikaciju sa svijetom. Čim otvore malene oči da bi mutnim pogledom „skenirali” gdje su to došli, već u prvom susretu s najbližima izloženi su demonstraciji tipkanja te razgovora tekstom i slikom. To su djeca kojima dobrodošlicu na ovaj svijet poželi sva raspoloživa multimedija što je posjeduje vrlo značajna naprava kojom im odrasli mašu iznad glava. Često mi pada napamet da te male dječje glave možda na nekoj nesvjesnoj razini doživljavaju kako su njihovi prvi i najbliži – mama, tata i pametni telefon.

Jeste li se ikad upitali kako djeca koja nemaju spoznaju o drukčijim okolnostima života i svijeta doživljavaju to bilježenje svega što učine? Koju im poruku šalju roditelji, obitelj, odgajatelji i učitelji (svi koji prate njihov rast i razvoj), kad taj svoj „pogled” na njihove male i velike uspjehe brže-bolje šalju „dalje u svijet” kako bi s onima koji ne svjedoče tome podijelili svoje veselje, sreću i ponos? Trebalo bi promisliti o tome.

Lako je nama koji nismo „djeca medija”! Nama koji posjedujemo iskustvo života „onda” i „sada”, koji znamo što je prethodilo. Mi možemo mnogo lakše uvidjeti brojne prednosti digitalnog doba na pravi način, možemo vidjeti i nedostatke, možemo birati i samostalno odlučivati što ćemo s medijima, a što ne. Naprosto zato jer imamo mogućnost usporedbe, ali i uvid u cjelinu i u smisao. Imamo druge temelje. Ti su temelji čitav niz vještina koje smo mogli razviti jedino i samo uporabom vlastitoga mozga, uz malo znatiželje i dosta mašte, za koje smo opet imali – temelj.

Današnji klinci nisu na taj način pripremani za digitalno doba. Njih zapravo nitko i ne priprema. A kako stvari stoje i neće, barem ne na pravi način. Oni se naprosto nađu u tome i kreću u život samo s tim. Od samoga rođenja nudi im se samo ta jedna jedina slika funkcioniranja svijeta i princip života. Nju bih mogla slikovito opisati dvama važnim svojstvima koja izobličuju dobar odnos s medijima, a koji bi se obrazovanjem trebao „popraviti”:

1. Bez tehnologije ne može se živjeti, a ni preživjeti.

2. Ne postoji i nije se dogodilo, ako nije javno i podijeljeno s nekime.

Ako pripadate generacijama koje nazivam „našima”, samo zamislite da ste doživjeli amneziju te da se ne sjećate nijednoga svog iskustva iz vremena prije ekspanzije novih medija, prije apsolutnog naslanjanja na tehnologiju u svim područjima života.

Kome biste vjerovali, koje podatke smatrali važnima, koje sadržaje birali za zabavu, a iz kojih učili, koje biste stavove imali o brojnim društveno-političkim temama, kako biste konzumirali kulturne sadržaje i na temelju kojih kriterija ih birali...?

Jesu li se uzeli u obzir i definirali ti dobri temelji, priprema za kvalitetan život s medijima i njihovo razumijevanje prije nego što se bez nužne kritičnosti pristalo reformu obrazovanja svesti na tablete i aplikacije, a stručna usavršavanja na forume i društvenu mrežu?

Sve što smo do sada doznali o Školi za život jest da se reforma školstva upravo temelji na onome što se obrazovanjem treba „popravljati” i nadograđivati u mentalnom sklopu „djece medija”. Doznali smo također i da će se cjeloživotno obrazovanje učitelja i edukacija za reformske promjene na terenu temeljiti na istom – bez tehnologije se ne može preživjeti i što nije podijeljeno i javno objavljeno, nije se ni dogodilo (u razredu).

Mi već imamo nekoliko generacije učenika koje je mimoišao definiran i jasan sadržaj vrijedan za spomenute temelje, a nije mimoišao samo one među njima koji su imali sreću biti u odgovarajućem okruženju. Pa su tako mogli profitirati zahvaljujući dobroj volji učitelja – pojedinca koji razumije o čemu ovdje pišem (i koji se uglavnom samostalno educirao), zatim od neformalnog obrazovanja ili osviještenih roditelja. Kako stvari stoje, tako će biti i nadalje. Uz važnu napomenu – sve će biti mnogo teže.

Jer, bez tehničke podrške trebat će provesti nastavu koja se oslanja na tehniku.

Jer, bez sadržaja koji su temelj za razumijevanje medija, navlačit ćemo vrijeme i smišljati strategije da to učinimo uza sve što nam zadaje ta „nova” paradigma poučavanja. Već viđena dinamika u razredu i davnih dana potaknuta edukacijama iz redova samih učitelja.

Nakon provođenja zabavnih aktivnosti u razredu i dijeljenja zabavnih ideja s kolegama istoga početnog slova prezimena u virtualnoj učionici na sučelju nazvanom Loomen trebat će iznaći snage i umijeća osvijestiti u djece, ali i roditelja, sljedeće:

■  da škola primarno nije zabavište i „reality show”

■  da je, bez obzira na to što u razredu prvodimo „copy-paste” nastavu, za uspjeh bitno njegovati individualnost, biti maštovit, kreativan i spreman za stvaralaštvo

■  da, bez obzira na to što u nastavi rabimo tehnička sredstva za brži pristup informacijama i njima poučavamo na zabavan način, treba biti zadivljen mogućnostima ljudskog mozga, ushićen znanjem i spoznavanjem, a nikako sredstvom (predmetom) kojim se svakodnevno služimo u svome radu (kad nam je dostupno, kad ima sve dijelove i kad funkcionira) itd., itd.

Definitivno će biti teže, jer će uzor biti jedno, a očekivanja i potrebe nešto sasvim drugo.

Sutra ću u školi razveseliti djecu, jer ću se koristiti aplikacijom uz koju ćemo ponoviti i uvježbati sadržaje u obliku kviza. Izvući ću svoj mobitel (ne službeni) i mahati njime po razredu, jer mi je on tehnička potpora za realizaciju planiranoga kviza. Možda ću fotografirati sve radove učenika te dijeliti drugim kolegama da bi vidjeli kako se pravim pristupom te s malo dobre volje može ostvariti neki nastavni cilj. Možda ću putem neke aplikacije, ili nekoga virtualnoga kanala komunicirati i s roditeljima te im slati fotografije njihove djece da vide kako su sretna i zadovoljna u mom razredu.

A možda mogu organizirati live stream za svoj nastavni sat i omogućiti roditeljima prijenos uživo, ili nastavni sat kao emisiju na zahtjev?

Sve ću to raditi, samo još moram smisliti kad ću između igranja i dijeljenja organizirati nastavu. Koje ću konkretno sadržaje odabrati, kojim ih strategijama prenijeti djeci da bi dobila ono što škola treba dati za kvalitetan suživot, tj. život u medijskom okruženju – dobre temelje i obrazovanje za medije: kritičnost, razumijevanje umjetničke snage i uloge medija, sposobnost prepoznavanja medijske manipulacije, i sl.

I znam već sada da će sutra u mom razredu biti veselo i dinamično, znam da će to mnoge moje učenike motivirati za školu. Jer oni voli mobitele, vole tablete, vole aplikacije. Većini će škola postati zabavnija zbog toga. Veći broj roditelja također će biti zadovoljan, jer će vjerovati da su rijetki sretnici čija djeca imaju suvremenu nastavu i suvremenu učiteljicu koja se služi suvremenim strategijama i metodama rada. A istina je da su pod utjecajem reklamne kampanje Škole za život samo uvjereni kako znaju što su strategije i metode rada. Jer nemaju dovoljno informacija. Je li to slučajno?

Umjesto da mijenja paradigmu poučavanja, škola će s ovim „promjenama” sada i legitimno postati mjesto na kojemu se obrazovanje svelo na podilaženje djeci i roditeljima koji su bez temelja medijske pismenosti. Može se nazrijeti malen pomak u informatičkoj pismenosti, ali bez uvida u cjelinu i smisao, i to nije nešto.

SUSTAV ŽELI POTICATI PROSJEČNOG UČITELJA. To je jasno uvidom u prijedlog promjena vezanih za stručno napredovanje, uvidom u način stjecanja kompetencija na sučelju Loomen, a u to se dobro uklapa i razina motivacijskih filmova za „promjenu mentalnog sklopa” namijenjenih učiteljima.

■  Prosječan će učitelj odgajati i obrazovati prosječne učenike koji će jednoga dana biti prosječni ljudi.

■  Prosječni ljudi radit će za prosječnu plaću i biti prosječno sretni u svom prosječnom okruženju. Uz malu digresiju – prosječan čovjek nema baš previše izbora u životu.

■  Ali sve je legitimno i kako treba. U horoskopu piše da je uspjeh zajamčen.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [7. DIO] Živi medij 

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [6. DIO] U stablima ima nešto neodoljivo

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [5. DIO] Crtice iz mizanscene 

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [4. DIO] Sebični gen učitelja 

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [3. DIO] Bajka o autonomiji učitelja

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [2. DIO] Hrabro s Filmskom kulturom! 

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [1. DIO] Je li kritičnost loša?