Je li kritičnost loša?

… i „uglavili” termini za sve poslove vezane za izvannastavni rad. „Križaljku” rasporeda prolazimo nekoliko godina vrlo teško. Uvjeti rada su takvi. Imamo više od tisuću učenika, ali kad se prije sedam godina otvarala škola u novosagrađenom naselju trebala je valjda viša matematika da bi se predvidjelo kako će naselje koje ima 2713 stanova za mlade obitelji s djecom, i koje se još u fazi planiranja nazivalo „malim gradom”, trebati veću školu od ove koja je sagrađena.

• Već treću godinu svi strpljivo čekamo da vlasnik škole, Grad Zagreb, riješi problem s nedostatkom prostora.

Nadograđivanje škole najavljuje se svakoga ljeta, već nekoliko godina, slali su se brojni prijedlozi kako bi se pronašlo odgovarajuće rješenje, razgovaralo se i pregovaralo na brojnim sastancima, ali dosad nismo imali sreće. Međutim, strpljivi smo, radimo kako možemo, i više od toga.

• Poslodavac, MZO, već nekoliko godina zna da radimo mimo svih pravila i pedagoškog standarda.

Ali, nema veze, bili su jako dobri i za to su nam dali „zeleno svjetlo”. Hvala im! Može se i mora tako, jer su uvjeti takvi. Radimo na tri lokacije. Radimo u tri smjene, ali ne govorimo preglasno, jer nije ugodno uhu.

Mi četvrtaši izmješteni smo u prostor srednje škole u naselju i cijelu nastavnu godinu radimo poslijepodne. Naši su klinci ove godine u školi često i do 18-20 sati, a kad završi nastava mnogi jure u glazbene škole i na druge aktivnosti koje se protegnu do vrlo kasnih sati. Netko će reći da je to njihov izbor, ali ne bih se složila da je to pravi komentar.

• Moja škola NIJE UKLJUČENA u eksperimentalnu fazu reforme obrazovanja. A i kako bi bila?

Teoretski je nemoguće upustiti se čak i u neki ozbiljniji projekt kad i dio nastave obavljamo na hodnicima. Ako će škole uključene u projekte poslodavci nagrađivati za izniman trud i izvannastavni rad, kako se i najavljuje, pitam se hoćemo li mi biti među onima koji se ne trude dovoljno?! Pritom mislim i na sve druge škole koje se muče s uvjetima rada, poput nas. Možda će to biti percepcija šire javnosti, možda i kojeg roditelja čije dijete pohađa školu koja radi opterećena istim i sličnim problemima, ali svakako neće biti stvarna i objektivna slika.

Zato je cijela moja današnja kolumna tek UVOD u nekoliko sljedećih, u kojima ću iznijeti nadam se, učiteljima i nastavnicima vrijedne primjere iz prakse, za suvremeniji pristup nastavi filmske kulture u korelaciji s građanskim odgojem i obrazovanjem te drugim područjima. Možda sam mogla i bez ovog uvodnog teksta podijeliti neka svoja iskustva praktičara, ali ipak sam odlučila ići ovim putem.

Znam da je među prosvjetarima mnogo onih koji izvrsno rade, koji prate sve društvene promjene, mijenjaju svoju nastavu već desetljećima u skladu s kontekstom vremena i koji će tako raditi i nadalje, čak i kad ih se ne motivira posebnim nagradama.

Također imam potrebu barem pripomenuti da stvari u području obrazovanja trenutačno nisu „crno-bijeli svijet”, kako možda izgleda onima koji rade izvan toga područja, a isključivo putem medija prate sve što se posljednjih mjeseci piše o obrazovanju.

Ili možda da pojasnim situaciju izvlačeći na svjetlo dana i neke sivkaste zone procesa koji se trenutačno zbiva. Ne zato što sam negativna prema reformi koja je u početnoj fazi, već naprotiv – da joj PRIDONESEM. Naime, već postoji dobra kritična masa onih koji u javnosti daju podršku baš svemu što stiže iz stožera reformatora i ljudi koji su izravno uključeni u taj proces. Taj smo dio, dakle, zadovoljili. S obzirom na to da se oduvijek solidariziram s manje glasnima, moj je uvod podrška manje glasnima. Mala inicijacija da se potakne ili iskristalizira i kritična masa koja će bez pritiska, bez te nepotrebne autocenzure, biti i nešto kritičnija glede reforme. Ali ne, kako se često misli, i protiv reforme. Nikako!

• Dakle, biti kritičan prema reformi obrazovanja ne znači biti protiv reforme!

Ovaj je uvod tek podsjetnik, a možda i informacija nekoj široj javnosti, a nadam se da će do dijela nje i doprijeti, da u školama koje ne mogu „papirnato” prikazati rad po „novim” i „suvremenim” metodama zbog objektivnih razloga, nije lošije ili manje „novo” i „suvremeno” zato što su zaposlenici tih škola manje vrijedni ili manje kreativni u poučavanju. Da se u mnogim takvim školama, unatoč nepovoljnim uvjetima, ipak provodi suvremena nastava i provode se promjene i prije početka reforme. I pritom nisam motivirana tugom za nagradama koje najavljuje ministrica, već želim umiriti brojne roditelje i buduće učenike koji bi mogli pomisliti da će upisivanjem u školu sličnu mojoj nešto izgubiti. Treba imati u vidu da se i u takvim školama vrlo vrijedno provode sve one „suvremenosti” koje se ističu u reklamama Škole za život, i to već desetljeće, pa i dulje. Gura se teže nego u školama koje nemaju tih problema, ali se gura. Moja škola okuplja baš takve učitelje.

I mi „živimo školu za život”, iako nismo u ovom prvom krugu uključeni u Školu za život, a ako nam se ti uvjeti uskoro ne promijene gurat ćemo i dalje uz brojna objektivna ograničenja. Ona ne ovise o učiteljima, njihovoj volji i kreativnosti, znanju i iskustvu, ali svakako bi se njima trebali baviti reformatori koji potpisuju reformu. I govoriti javno o tome.

Brojni pojedinci iz sustava već mnogo godina pridonose i pridonosit će reformi obrazovanja, iako možda neće biti posebno nagrađeni za to. To treba naglasiti jasno i glasno.

Ovom kolumnom želim barem malo pridonijeti Školi za život, za koju navijam svim srcem, iako sam istodobno i vrlo kritična prema njoj. Jesam, jer smatram da je konstruktivna kritika uvijek dobrodošla u svakom sličnom procesu. Da je put bez konstruktivne kritike čisti promašaj.

Ako u nastavi želimo promicati kritičnost kod svojih učenika, ako nam je cilj obrazovati i odgojiti generacije koje su spremne za samovrednovanje, ako razvoj škola planiramo i na temelju samoprocjene rada škole, nužno je da se i sami tako odnosimo prema reformi koju želimo postaviti na noge. Ne bilo kako, ne klimavo, već što stabilnije. Jedni su uzeli zamah i vuku sa zanosom, i to je apsolutno neophodno, ali zanesenosti treba i energija konstruktivne kritike i djelić perspektive realnosti, kako bi reformatore usmjerila i na manje ugodne teme, rekla bih, u ovom času – prave teme.

PRAVA su TEMA uvjeti rada.

PRAVA su TEMA zakonski okviri koji trebaju promjene kako bi pripomogli ljudskom entuzijazmu, a ne biti mu uteg.

PRAVA je TEMA i provođenje zakonskih okvira te brojnih pravilnika koji postoje, ali se ne provode i u praksi.

PRAVA je TEMA procjena koliko su ti zakonski okviri te članci u pravilnicima u suglasju s temeljnom idejom reforme.

PRAVA je TEMA i koliko su objektivne te promjene i koliko se može računati na entuzijazam učitelja koji sve teže ekonomski žive. Pritom ne smijemo izgubiti iz vida da smo i jedni i drugi – mi. 

Da imamo isti cilj – bolje i kvalitetnije obrazovanje u Lijepoj Našoj!

I upravo kako sam počela nastavu ove školske godine baveći se uglavnom „okvirima”, a manje najdražim dijelom posla – komunikacijom s učenicima, tako sam ovim tekstom počela svoju novu seriju kolumni. Ovom sam uvodnom odradila manje drag dio, a u sljedećima ću entuzijastično podijeliti vedrije štivo. Podijelit ću slatki dio svoga posla i nadam se izbrisati gorak okus s početka – konkretne primjere iz nastavne prakse kao svoj maleni doprinos svima koji žele uspješnu reformu obrazovanja.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………