Nije zlato sve što sja

– Učiteljice, zašto ljudi vole kupovati proizvode kojima cijena završava s 99 lipa? 

– Dobro pitanje. Što ti misliš o tome?

– Možda zato što misle da će potrošiti manje. A tako zapravo uopće neće uštedjeti!

I najmlađi učenici odlično reagiraju u dobro vođenom razgovoru o reklamama, jer su upoznati s njima i imaju mnogo toga za reći o toj temi. Nerijetko daju odgovore iz kojih shvatite da su mnogi na nekoj razini svjesni iluzija koje reklame prodaju s proizvodom koji reklamiraju. Mislim da danas i nije neki problem podastrijeti činjenice kojima će djeci biti jasan utjecaj reklama na kupnju određenih proizvoda.

Znaju njihovu svrhu, čak donekle sami prepoznaju i navode primjere „reklamnih iluzija”, a među njima ima mnogo onih koji već njeguju određenu sumnju u vjerodostojnost onoga što čuju i vide u njima.

Izazov ove teme jest povezati taj utjecaj s konkretnim društvenim ponašanjima ljudi u brojnim situacijama svakodnevice koja nije izravno vezana za kupnju te povezati utjecaj reklama s odnosom koji imamo prema sebi i drugima. Zanimljivo je s učenicima prepoznavati te istraživati brojne stavove pohranjene u vrijednosnom sustavu svakoga od nas i razotkrivati da su se formirali izravnim i neizravnim utjecajima potrošačkog duha današnjice. Na prvu se za mnoge stavove koje imamo nikad ne bi reklo da su u sprezi s tim sveprisutnim konzumerizmom koji vlada.

Međutim, kad jednom započnemo s temom o tome koliko nam je danas važno i zbog čega nam je važno imati nešto ili imati baš to, mnogo je putova kojima ćemo dobiti priliku dokučiti tko smo, jesmo li i koliko smo zapeli u zamci posjedovanja materijalnog. I kad nismo uvjereni da nam je jedini cilj „imati”, uhvatimo se da smo ipak opterećeni vještinama koje nam trebaju da preživimo u današnjem svijetu usmjerenom tome, ako makar minimalno nismo zaboravili koliko je vrijedno „biti”.

Upravo to vidim krajnjim ciljem svih nastavnih sati koje posvetim ovoj i srodnim temama. Zapravo, njima se često bavim i prilazim im s nekoliko različitih strana. Iznad svih ciljeva nastave, u svakodnevnoj neposrednoj komunikaciji s djecom, uvijek je prisutan krovni cilj – odgojiti i obrazovati što neovisnije i što zadovoljnije ljude.

Iako bih voljela napisati da mi je cilj odgojiti i obrazovati posve neovisne ljude, ne mogu napisati tako i doživjeti se vjerodostojnom, jer imam u vidu da u suživotu s medijima, pa tako i s reklamama koje nam diktiraju način života ma koliko svjesni i oprezni bili, nikad više nećemo moći funkcionirati potpuno neovisno. Osim ako se ne odlučim na apsolutnu izolaciju, a ta krajnost nikako nije cilj, već naprotiv.

Stoga djecu treba osposobiti za primjenu brojnih vještina kojima će vješto balansirati između „imati” i „biti”, kako bi se uspješno socijalizirala, ali i ostala svoja.

Učenici donekle znaju da reklame vrše svojevrsni pritisak na njih, baš kao i većina odraslih koji se kritički odnose prema njima. Međutim, u kulturi usmjerenoj na konzumerizam, čak i kad smo uvjereni da o reklamama znamo dovoljno, lako upadamo u zamku povoljne kupnje. Vjerujemo da je ona isključivo naš osobni izbor i da je to izbor usmjeren na našu dobrobit. Čak i kada prepoznajemo namjeru ekonomskog napretka onih koji plasiraju robu, skloni smo u cijeloj toj priči vidjeti posve ravnopravan odnos. Dobro nama, dobro onima koji zarađuju. Svima dobro! A je li baš tako?!

Ovoj temi često prilazim neizravno. Primjerice, znam zamoliti učenike da opišu kako izgleda uobičajeni doručak u njihovim obiteljima. Jesu li svi zajedno za stolom, jesu li roditelji nasmijani i srdačni svaki puta, jesu li svi tip-top sređeni i dotjerani tijekom doručka, bezbrižni u trenutku i potpuno posvećeni zajedničkom obroku, šale li se za stolom, razgovaraju li i o čemu i sl. Nakon što podijele svoja iskustva, a znaju biti vrlo iskreni u tome, pogledamo neke reklame (ima ih mnogo), koje prikazuju „doručke s reklame”.

Analiziramo ih do detalja i potom uspoređujemo s njihovim iskustvom. Razgovaramo o atmosferi za stolom, uočavamo kako ujutro, na samom početku dana, izgledaju mama, tata i djeca (majke su uvijek dotjerane, diskretno našminkane, a očevi svježe obrijani i majci „pri ruci”), uočavamo da među djecom vlada sloga, da sve međusobno dijele, da se ne svađaju i ne rogobore zbog novih okusa, da je obiteljska idila upotpunjena prisustvom kućnog ljubimca, najčešće psa, da je prostor u kojem borave estetski vrlo dotjeran, s puno svjetla i uredan itd.

Uočavamo sve stereotipe kojima su zasićene brojne reklame koje prikazuju obitelj za stolom. Ključno je pitanje trebamo li se osjećati loše ako utvrdimo da prosječni doručak u našim obiteljima ne izgleda kao u reklami, trebamo li se zabrinuti što nismo uvijek spremni i raspoloženi za „gugutanja za stolom”, ali je iznimno važno proniknuti i u objektivnost tako idilične obiteljske slike danas.

Najvrjednije od svega jest tijekom isticanja određenih odstupanja od te slike obiteljskoga doručka koju nam pružaju s TV-a, u konkretnim primjerima „stvarnih doručaka” pronaći određene prednosti pa se čak i nasmijati pojedinim situacijama koje su nam se znale događati. Jasno, pritom nikako ne smijemo zaboraviti na činjenicu da je u razredu i određeni broj djece čiji roditelji nisu zajedno ili da imamo djecu koja dolaze iz disfunkcionalnih obitelji. Stoga trebamo biti oprezni u pristupanju ovoj temi te ne zaboraviti naglasiti da je svaka obitelj jednako vrijedna, a i navesti na zaključak da osim što konkretna reklama prodaje određeni proizvod istodobno i nameće stav o tome „kako izgleda sretna obitelj” te u tom smislu može nesvjesno potaknuti i čitav niz predrasuda vezanih za percepciju obitelji.

• Analiza reklama nudi pregršt zanimljivih sati i tu je temu moguće korelirati i s medijskim stvaralaštvom. Trenutačno smo nakon opisanih razgovora u tijeku stvaranja i snimanja parodija na neke reklame kojima su nas mediji zatrpali i za koje su učenici izjavili da ih baš jako živciraju.

Kad sam ih pitala znaju li što podrazumijeva pojam parodije, dobila sam zanimljive odgovore koji su me opet nadahnuli na nove sljedeće aktivnosti. Tek je dvoje izjavilo da ne znaju ništa o tome, ali se uspostavilo da nitko u razredu ne zna pravo značenje. Nisam bila iznenađena što je većina „znalaca” pojam parodije vezala za neprimjerene sadržaje i parodiju poistovjetila s „prostotama”.

To samo daje sliku o tome kakvim su sve sadržajima izloženi, unatoč svim roditeljskim kontrolama, i koliko je s njima neophodno iskreno razgovarati i mijenjati pogreške našeg nemara i površnog pristupanju odgoju za medije.

Uspjeli smo „zagrebati” i u povijest reklame.

Učinilo mi se zgodnim usporediti kako se mijenjaju s obzirom na vrijeme te kako se u njima odražavaju različita kulturna nasljeđa, ali i percepcija idilične budućnosti koju donose nova otkrića. Malo smo istraživali i u tom smjeru. Budući da ne mogu podijeliti linkove za reklame koje sam koristila kao poticaj za razgovor, podijelit ću tek dva zgodna linka od kojih se može početi istraživati.

■ Prva emitirana reklama u svijetu davne 1941. godine ■ Vidite OVDJE.

■ Prva sačuvana hrvatska reklama ■ Vidite OVDJE.

[Izvor – članci iz Večernjega lista]

U sljedećoj kolumni nastavit ću u istome tonu, jer sam upala u zamku širine ove važne teme te posve odlutala od onoga što me zapravo inspiriralo za današnju kolumnu.

Da se posvetim reklami i kritici potrošačkog društva koje nam odnosi dječje svjetove u nepovrat, potaknuo me intenzivan osjećaj neprilagođenosti vezan za nedavni događaj zvan „Black Friday”.

Mislim da je pravo vrijeme za razgovor o tim fascinacijama „žderačima dječjih svjetova”, baš sad kad nam se približavaju blagdani uz koje volimo naglašavati vrijednosti humanog društva, a djeci uglavnom pružamo uzor u skladu s plitkom slikom onoga što nam potrošačko društvo nameće o blagdanima.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………….