Noam Chomsky nije bio vidovit

… drugi su skeptični, a treći kude i nastoje zaustaviti najavljene reformske procese. Široki medijski prostor daje priliku izraziti mišljenje i stav o toj temi baš svima koji žele, a motivi su različiti. U raspravu uključuju i oni koji znaju što podrazumijeva informatička pismenost, kao i oni koji pojam informatičke pismenosti svode na „guglanje”, pisanje na društvenim mrežama te „tipkanje po mobitelu”.

• U našem društvu već dugo vlada trend da svi imaju mišljenje o svemu, bez obzira na to jesu li stručni za područje o kojemu se raspravlja ili nisu. Prihvaćamo da nam autoritete nameću mediji, a kritičnost smo izgubili do te mjere da ne uočavamo kako nam pod krinkom „demokratizacije društva” stavove oblikuju ponekad i čudaci.

Mogućnost izborne informatike već od prvoga razreda te njezino uvođenje, kao obvezatnog predmeta, od petoga razreda osnovne škole, jedne nadahnjuje, druge straši. Neke opet motivira i na značajni društveni angažman kako bi je eliminirali u startu.

Tako smo neki dan doznali da je jedan pedijatar Ustavnom sudu podnio prijedlog za pokretanje postupka ustavnosti i zakonitosti odluke o uvođenju informatike kao obvezatnog predmeta u škole. Bilo mi je zanimljivo primijetiti jedan detalj. Osoba koja zna svoja građanska prava i koja je dobro upućena u sve procedure da ta prava i primijeni obraćajući se izravno državnim institucijama, istodobno nastoji zaustaviti mogućnost da se od rane školske dobi razvijaju upravo one kompetencije bez kojih taj njezin društveni angažman ne bi ni bio moguć.

Dakle, služiš se vješto kompetencijama osviještenoga građanina jednoga demokratskog društva u digitalno vrijeme, a istodobno želiš onemogućiti brojne generacije da steknu, između ostaloga, baš ta znanja, vještine i sposobnosti koje ti primjenjuješ!

POJASNIT ĆU. Da bi netko uopće i znao da se kao „običan” građanin može obratiti Ustavnom sudu te da bi tu ideju konkretno proveo i u djelo, definitivno treba biti informatički, ali i informacijski pismen. Dakle, treba svijest o potrebi da je informiran, zatim gdje i na koji način može doći do potrebnih informacija (znanja), kako će ih pronaći, kako će ih procijeniti, a na kraju i najbolje iskoristiti da bi ostvario neki svoj cilj. Danas ćemo putem interneta brzo i jednostavno doći do svake informacije, što najčešće i činimo. Kako bismo u tome bili uspješni trebamo se znati služiti tehnologijom. Mnogi će možda reći kako nema potrebe da informatika bude obvezatan predmet, jer djeca i mladi mogu samostalno svladati uporabu tehnologije. I upravo to i jest problem! Kako je koriste i za što? Znaju li kako su organizirana relevantna znanja i vjerodostojne informacije?

Da bi taj naš, nazovimo ga opet „običan” građanin, učinio jedan tako veliki korak kao što je provjera ustavnosti određene odluke nekog ministarstva, trebaju mu brojne vještine komunikacije. Kako nitko na svijetu ne zna sve, bit će u situaciji postavljati pitanja onima koji znaju odgovore, razmjenjivati ideje s istomišljenicima u traženju najboljega rješenja, raspravljati o zakonima i tumačenjima istih s nekima koji imaju slična iskustva i više spoznaja o tom području, itd. Teško je i zamisliti da se svakodnevno, u dinamici života primjerice liječnika, možeš sastajati s brojnim ljudima te s njima uživo voditi duge razgovore. Komunikacija se danas uglavnom odvija u online okruženju. I tu su opet potrebne, u ovom slučaju „sporne kompetencije”.

Ovu nedavnu vijest iskoristit ću još, ali samo kao primjer moguće medijske manipulacije. Ne tvrdim da iza toga uistinu i stoji manipulacija, jer to naprosto ne bi bilo u redu iz moje pozicije, samo se želim poigrati naslovom vijesti. To su isključivo osobna promišljanja, jer sam vječni skeptik kad su u pitanju informacije do kojih dolazim u različitim medijima.

Članak koji sam odabrala naslovljen je ovako:

• „Pedijatar traži od Ustavnog suda da spasi djecu od informatike u školama”.

Koju ćemo poruku čitanjem tako formuliranoga naslova dobiti, uvelike ovisi o brojnim kompetencijama koje će naši učenici steći tijekom svoga obrazovanja, ili neće. To još ne znamo.

Pretpostavit ću da građani našega društva dvojako gledaju na ovakav naslov, a pretpostavit ću i da velika većina pritom ne čita dalje od naslova.

ČITATELJ „A“: Glagol „spasiti” nesvjesno ga uvodi u dramatičnost. Automatski sugerira da je netko u toj priči žrtva, a dramatičnost biva još i veća jer se u nastavku rečenice spominju – djeca. Već su nas mediji „programirali” da osjećamo emocionalnu nelagodu u kombinaciji riječi „djeca” i „spasiti”. Jer nebrojeno mnogo puta smo čuli ili pročitali, i to u različitom kontekstu, ove ili slične rečenice: „Djece je u RH sve manje.” „Djeca su naše najveće blago.” „Bez djece je život besmislen i nije ispunjen.”…

I istina, djeca su najranjivija skupina jednoga društva i njih će svatko normalan željeti zaštititi kada im prijeti kakva ugroza. Prosječni građanin koji nema uvida u sustav obrazovanja i prati uglavnom senzacionalističke članke kakvi su u našim medijima, a koji nije pretjerano upućen u to što sve informatička pismenost podrazumijeva, uglavnom će se već od naslova zabrinuti. Sjetit će se možda i brojnih teorija urota o kojima je čuo, svih upozorenja s raznih portala o onome što navodno prijeti čovječanstvu jer bezglavo juri suvremenom. Suvremeno je novo i nepoznato, uvijek sumnjivo, jer tjera na promjene, a to nije jednostavno. Sjetit će se možda i svih priča o opasnostima interneta koje je površno iščitao na nekom forumu ili u raspravi prestrašenih na društvenoj mreži. Slušao je o „zlu interneta” i od nekih političara političkih stranki koje vole zadirati u populističke teme kad nemaju konkretna rješenja za krize, a takvih je mnogo. Možda je čak i neki lokalni svećenik kojeg poštuje, na svojoj propovijedi govorio o internetu, jer i to je čest slučaj u našem okruženju.

Nije zabranjeno govoriti svoje mišljenje s dobrim namjerama. To je u redu, jer imamo pravo na slobodu govora i iznošenje svoga mišljenja. Čitatelj će nesvjesno, dakle, biti u otporu prema informatici u školama. A kako su liječnici u našem društvu još, koliko-toliko, uspjeli zadržati autoritet kao struka, „čovjek u bijeloj kuti” koji liječi djecu i pomaže bolesnima, tim je više mjerodavan govoriti o temi i može mu se vjerovati.

ČITATELJ „B“: To je onaj kojeg ovakav naslov može nagnati i na podsmijeh. Njemu su informatička i informacijska znanja praktična u svakodnevici i ne vide razlog da itko „spašava” djecu od istih. Možda bi trebalo razmotriti smisao uvođenja od 1. razreda osnovne, ali „spasiti od informatike” svakako je pretjerivanje! Prvo što se može zapitati jest - kako je moguće da baš pedijatar ulazi u prostor reforme obrazovanje do te mjere da se obraća Ustavnom sudu i traži provjeru ustavnosti prijedloga. Ne navodi razloge, ne iznosi argumente kao veliki „znalac od informatike”, već je isključivo orijentiran na moguće proceduralne pogreške ministrice i njezinoga tima. Pita se, dakle, za razliku od čitatelja „A“, je li baš slučajno pedijatar glavni protagonist priče. Što ili tko stoji iza toga?!

Ova analiza može se činiti banalnom, ali željela sam na konkretnom primjeru pokušati pojasniti što sve danas podrazumijeva pojam pismenost. Olako odbacujemo banalnosti jer su nam - banalne. Uvjereni smo da se neke stvari podrazumijevaju i ne bavimo se više njima. Prestanemo uočavati manipulacije misleći da ne mogu biti toliko banalne. Ali, često jesu. To što ih i pored zdrave pameti te sposobnosti logičkoga zaključivanja katkad teško uočavamo jest i stoga što smo zatrpani s toliko informacija da nemamo više energije i vremena detaljno se baviti svakom. A osim toga, sve se jako brzo mijenja u današnjem svijetu.

Pismenost je danas mnogo više od one primarne koju smo trebali prije ovog „stoljeća medija” - vještine čitanja i pisanja. Ona podrazumijeva i način komunikacije, stjecanje znanja, učenje jezika, razvoj kulture itd.

Danas nam je potrebna i „sekundarna pismenost“ – kako ispuniti neki ugovor ili formular, kako koristiti pisane upute u svakodnevnom životu, u trgovini, u prometu, javnim ustanovama i sl.

Potrebna nam je i „tercijarna pismenost“ - informacijska, računalna, internetska, SMS. Najviše je ljudi danas isključeno iz zadnje dvije, jer nisu sustavno implementirane u obrazovanje već ih „usput hvatamo”, a i naša djeca.

Kako će se stvari oko informatike razvijati, još ne znamo.

Činjenica je da suvremeno društvo treba i stručnjake koji nastoje provesti Školu za život te rade na uvođenju i informatike, a koji o tome kažu: „Informatikom se učenici usmjeravaju prema odgovornoj i primjerenoj uporabi tehnologije, stvaranju digitalnih rješenja te snalaženju u e-društvu“. (Lidija KRALJ, prof. informatike).

Suvremeno društvo treba i one koji će brinuti o demokratskom provođenju rješenja koja se tiču obrazovne politike. Treba i Ustavni sud, kao mjerodavnu instituciju koja će rješavati sve dvojbe vezane za promjene. Ali da bi svi navedeni dobro i suvereno djelovali, treba i informatički, i informacijski, a i medijski pismene građane, kao bazu.

U ovoj kolumni, svjesna sam, nisam izmislila „toplu vodu”. Inicijativa nazvana „Pismenost za sve” u okviru programa „Obrazovanje za sve”, dio je svjetskih napora brojnih zemalja, a podržana je i na posebnom zasjedanju Opće skupštine UN-a još 2000. godine. Ujedinjeni narodi proglasili su Desetljeće pismenosti 2003. – 2012., a svim tim naporima pridružio se i UNESCO.

• Sada je 2018., a gdje je naše obrazovanje u odnosu na sve te inicijative?

Znamo li kako se može dovesti u vezu odrastanje u pismenom okruženju sa smanjenjem razlika između bogatih i siromašnih?

Kako pismenost, svaka, može pridonijeti iskorjenjivanju siromaštva u svijetu?

Ako i ne znamo, možemo doznati na internetu. Jasno, samo ako znamo da to možemo i smijemo znati, kao i gdje potražiti. Ako znamo da internet služi i tome kako bi sve što relevantne institucije poduzimaju za napredak čovječanstva, bilo javno i transparentno. U tom slučaju možemo pronaći dokument u kojem piše: „Bez pismenog svijeta, unapređivanje znanja te moderna informacijska i komunikacijska tehnologija samo će povećati, umjesto da smanjuje, razlike između bogatih i siromašnih.”

A da nekima taj isti internet, kao i drugi mediji, služe kako bi odvlačili našu pozornost od onoga što je uistinu važno ili istinito, to također stoji. Stoji i to da nam ti isti sustavno i dugotrajno, dok god nas drže u neznanju, iskrivljuju percepciju o svijetu. Plasirajući „programe zaglupljivanja i podjela” jer im je to u interesu. I ponovno nisam izmislila „toplu vodu”, jer je Noam Chomsky davno utvrdio neke činjenice, a nije bio vidovit!

Svatko tko danas odgaja svoje dijete, a posebno oni koji rade u obrazovanju, trebali bi barem promisliti o spoznajama gospodina Noama koje je već davno podijelio sa svijetom. Koga zanima, može ih proučiti OVDJE.

Možda iz primjera koji mi je poslužio za današnju kolumnu nije sasvim jasno je li upitna informatika kao takva, ili samo od najranije dobi. Nedostajale su mi informacije, jer se u članku ne navodi dovoljno. No sad kad barem malo više znamo o tome što danas znači pismen čovjek možemo se sami zapitati: treba li se brinuti za pismenost naše djece od najranije dobi i zašto?

OSOBNO SAM „ZA“ I EVO MOJIH ARGUMENATA:

A.     Zato što se od najranije dobi te kompetencija mogu razvijati, kao i sve druge. Samo se prilagode sadržaji i metode rada kako bi bile primjerene najmlađima.

B.     Jer se od najranije dobi uči razmišljati svojom glavom, procjenjivati, zaključivati, razvijati brojne vještine. Stvaraju se temelji. Poslije je sve teže.

C.     Jer u razdoblju do zrelije dobi nisu izolirani od svakodnevice. Rođeni su i žive u stoljeću medija, odrastaju i spoznaju o svijetu uz tehnologiju.

D.     Jer se danas borimo s brojnim lošim utjecajima i navikama mladih koji nisu bili educirani od najranije dobi. Tko još vjeruje da ih odrasli mogu držati podalje od tehnologije, sve do zrelijih godina?

I napokon, jer smo već zakasnili s reformom obrazovanja i razvojem kompetencija potrebnih za funkcioniranje u suvremenom svijetu. Svaki nam se dan to obija o glavu. I kao učiteljima, i kao roditeljima, a i kao društvu u cjelini.

A ako sve navedeno nije dovoljno za donošenje stava, postavljam pitanje – zašto ne od najranije dobi?! Jedino što me muči oko svega toga jest spremnost sustava da u tako kratko vrijeme kvalitetno educira edukatore i osigura im uvjete. Ali i snaga da se suprotstavi određenim političkim strujama kojima se ne sviđa sintagma „Pismenost za sve” pa se zalažu za „Pismenost za neke”, što imamo i sada.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.