Pametni satovi – kontrola ili povjerenje

Dok ih nismo dobili, mi klinci smo se snalazili i uspješno dogovarali susrete i druženja.  Znalo je biti i vrlo kreativnih rješenja. Moja prijateljica i ja mahale bismo jedna drugoj s prozora plavom školskom kutom u dogovoreno vrijeme. To je bio znak da smo spremne za raniji izlazak iz kuće, da ćemo do škole ići duljim putem i da ćemo se sastati na „našemu mjestu”. Ako bi s jednoga prozora izostalo mahanje, značilo je da dogovor ne vrijedi. Koristili smo različite šifre i znakove kojima smo se sporazumijevali u različitim situacijama, i to bilo vrlo zabavno. Iz današnje perspektive doživljavam to romantičnim, a mojoj je djeci smiješno. Njima je naprosto nevjerojatno da se moglo funkcionirati bez brojnih „kanala za razgovor” koje imamo danas i teško im je shvatiti da je društveni život djece u to vrijeme bio jednako sadržajan i bogat. Tad je bilo prirodno sve susrete i druženja s prijateljima planirati mnogo unaprijed. Nije bilo mogućnosti mijenjati planove „u hodu”, a zbog toga se nekako i vrlo rano razvijao osjećaj odgovornosti. Da bi dogovor bio čvrst i siguran, trebalo je mnogo toga imati u vidu te predvidjeti sve eventualne situacije koje bi ga mogle onemogućiti.

To je zahtijevalo dobru i kontinuiranu komunikaciju s roditeljima, zajedničko planiranje obveza unutar obitelji, a svaki planirani dogovor zapravo je bio konačan. Djeca su na taj način razvijala i određene vještine važne za samostalnost.

DANAS SE MNOGO GOVORI I RADI NA RAZVOJU SAMOSTALNOSTI I ODGOVORNOSTI DJECE. Te su nam zadaće stalno u fokusu. Iako nemam egzaktno pokriće, čini mi se da u vrijeme moga djetinjstva nije bio potreban neki poseban angažman roditelja ili učitelja oko toga, da se nije strahovalo hoćemo li biti samostalni ili nećemo, kao što je danas slučaj. Bilo je više prilika za dijete, učilo se putem i u svakodnevnim životnim situacijama. U takvim su uvjetima odrastanja djeca morala biti i strpljiva, jer je organizacija dana i slobodnog vremena imala neki svoj proces koji su trebala proći. Odrasli su pomagali, uglavnom koliko su stizali, ali samostalnost se nekako podrazumijevala i nije bilo pretjeranog fokusa na njezin razvoj.

Već dolaskom kućnog telefona „na žicu” promijenio se i ritam života. Život je postao intenzivniji, a bilo je i više napetih situacija u svakodnevnim društvenim kontaktima. Telefon je naime omogućio da se određeni planovi i prethodni dogovori iznenada i promijene. To je znalo dovesti i do konfliktnih situacija s okolinom, jer su se aktivnosti mogle i odgađati pa je trebalo presložiti planove u kratkom vremenu ili u posljednji tren.

Sjećam se i prvog telefona u svome domu te uputa roditelja da razgovor treba biti kratak te da telefon služi tek da s prijateljima dogovoriš mjesto i vrijeme susreta ili preneseš kratku poruku. Kako su isprva telefoni uglavnom bili u hodniku fiksirani kratkom žicom za jedno mjesto, dulji razgovori s prijateljicama nisu ni bili mogući. Hodnik baš i nije pogodan prostor za intimniji razgovor, a zbog kratke žice nije ga bilo moguće prenositi u neke zabačenije kutke te u miru voditi dulje razgovore.

Ubrzo je postao trend imati dugačku žicu na aparatu. Što se žica više produljivala, razgovori su postajali dulji. Telefon s produljenom žicom trebalo je izboriti, jer je roditelje bilo teško nagovoriti na nešto što nije bilo nužno potrebno i što je isključivo pripadalo komforu. Nagovaranju bi ipak popustili, ali taj otpor da se nešto dobije odmah i sad i da se prethodno ne dokažeš na drugim planovima značio je nešto u odgojnom smislu. Kad roditelji ne bi mogli kontrolirati, razgovori bi trajali i trajali, ali je postojala svijest o tome da takvo ponašanje nije baš u redu, da obveze zbog tih razgovora i te kako trpe i da „sjedenje uz telefon po cijele dane” oduzima dragocjeno vrijeme.

Kako su to roditelji uspijevali postići, o tome bi se moglo dosta raspravljati, ali činjenica je da danas nedostaje upravo ta „sitnica”.

Ne dvojim da je „u raljama potrošačkog društva” mnogo teže odgojiti dijete koje će prema uređajima imati zdrav odnos.

Upravo guglam da se na tržištu nudi čak 60 novih modela pametnih satova. To su one spravice koje roditelji stave djeci na ruku kako bi ih lakše kontrolirali. Iznenadila sam se kad mi je roditelj mog učenika rekao da je ta spravica na malenoj ručici povezana s njegovim mobitelom i da mu na mobitel stiže dojava ako se dijete na putu od škole do kuće kreće izvan prethodnim dogovorom utvrđenog područja. Spontano sam reagirala i rekla da bih na djetetovu mjestu taj pametni sat bacila u smeće te bila najveći buntovnik u školi!

 Jasni su mi roditeljski strahovi i nisam apriori protiv kontrole, ali zalažem se, i kao roditelj, a i kao učiteljica, da ta kontrola nikako ne smije izgubiti diskreciju.

Dugačka žica telefona iz moje prošlosti bila je dobar kompromis u odnosu roditelj – dijete, jer smo mogli brbljati s prijateljima i usput obaviti i neki sitan posao u kući koji bi nam odrasli zadali. U nekom sam razdoblju svoga života tu inovaciju doživljavala kao revolucionarno otkriće! Bilo je zanimljivo spajati ugodno s korisnim i funkcionirati „2u1”.

Žica je vremenom počinjala smetati pa smo dobili bežične telefone, „četke”. Bilo je cool imati takav telefon. Uređaj si mogao ponijeti sa sobom i na kavu kod prijateljice ako je živjela u susjedstvu te tako ne propustiti neki važan poziv. No ubrzo je postalo ograničavajuće to što je telefon radio samo na određenoj udaljenosti od svoga kućišta. Bilo bi dobro kad bi se mogao ponijeti i nekamo dalje!

Danas smo s novim tehnologijama već odavno premašili spomenuto funkcioniranje „2u1” i jasno nam je da nismo baš uvijek na dobitku. Opremljeni smo brojnim „komunikacijskim kanalima” s kojima smo drugima, a i drugi nama, 24 sata na raspolaganju. Ne samo bliskim i poznatim ljudima, nego i posve nepoznatim, u prostranstvu „on-line okruženja”.

Postalo nam je normalno funkcionirati na više kolosijeka, raditi više stvari istodobno, odreći se intime i svoga mira. Nama koji znamo kako je bilo živjeti u drukčijim uvjetima nije teško pronaći ravnotežu i „povući ručnu” kad osjetimo da nas je iscrpio stres koji sve teže i registriramo. Međutim, generacijama koje ne pamte „toliko daleko” kao moja, a koje već imaju i svoju djecu, nedostaje iskustvo života „prije telefona” kako bi lakše odredili granice svojoj djeci. Kako i bi kad su i sami oduševljeni mogućnostima „dijeljenja” ne samo svojih lijepih životnih trenutaka, već i trenutaka svoje djece.

Svoje oduševljenje nesvjesno prenose na djecu, a istodobno se čude što uz sav trud ne uspijevaju odgojiti odgovorno, samostalno i strpljivo dijete.

Očekuju da će djeca sama od sebe funkcionirati, uglavnom kad krenu u školu. Kad se to ne dogodi, odgovornost je na učiteljima i školi. Međutim, u školi još uvijek djeci ponavljamo ona ista pravila o pristojnom telefoniranju koje treba biti i sažeto.

Tako nam nalaže naš zastarjeli plan i program koji obuhvaća tek jednu nastavnu temu o komunikaciji putem uređaja – Telefonski razgovor. Djeca jako dobro nauče tih nekoliko pojmova i pravila, ali to što nauče tek je kap u moru onoga što im je važno da bi se znali nositi s teretima on-line okruženja. Sadržaji koji se uz Telefonski razgovor nude u udžbenicima bili su aktualni u vrijeme moga djetinjstva, a riječ je o prošlome stoljeću.

Danas djeca vrlo malo razgovaraju telefonom. Uglavnom se dopisuju putem različitih aplikacija na pametnim telefonima i drugim uređajima.

Dok mi u školi tešemo pristojne telefonske razgovore, oni su već iskusili brojne probleme našavši se usred neke pisane komunikacije, često čak i s nepoznatim osobama, otplakali su već zbog brojnih komplikacija nastalih dopisivanjima u WhatsApp i Viber grupama koje im katkad pomažu organizirati i sami roditelji. Obično zato što je nekom nejasnom logikom postalo normalno da zadaće i druge školske obveze pamte samo pojedinci, a svi ostali ne trebaju pamtiti, jer postoji „grupa”.

Izvor informacija uglavnom su učenici u koje roditelji imaju povjerenja i koji su svjesni loših posljedica brojnih prečica čija je svrha poštedjeti djecu od „napornog pamćenja” i „prevelike odgovornosti”.  

Prije nego što im dopuste da sudjeluju u tim grupama, djeci ne daju nijednu uputu o nedostatcima pisane komunikacije, pa se dogodi da vrlo stresno dožive neke poruke svojih vršnjaka. Ako se u konflikte djece, a to se često i događa, uključe i sami roditelji, nastane opći kaos u komunikaciji izvan škole, nakon koje učiteljima i ravnateljima prijavljuju jedni druge zahtijevajući da škola rješava te konflikte. Paleta pritužbi zna biti vrlo široka i neugodna. Nedavno sam imala jednu u kojoj je roditelj tvrdio da njegovo dijete razred ne prihvaća i da ga vršnjaci namjerno izoliraju, jer nitko u WhatsApp grupu nije poslao fotografije bilježaka sa sata kad je izostalo s nastave. Bio je vidno potresen, jer je morao tješiti svoje uplakano dijete. Tvrdio je da su za djetetov stres odgovorni drugi učenici i njihovi roditelji te je smatrao da učiteljica hitno treba rješavati tu situaciju u razredu. Kasnije smo utvrdili da je većina djece bila zauzeta svojim obvezama i bilježnice im nisu bile pri ruci. Neki opet nisu mogli pomoći jer su im roditelji zabranili koristiti mobitele za dopisivanje s obzirom na to da su prečesto zvonili. Dio je djece pak očekivao da će fotografije poslati netko drugi.

Ne zabrinjava zamolba roditelja da se o konkretnom i sličnim problemima razgovara u školi, koliko njihova nemoć da se suoče s tugom i razočaranjem svoga djeteta te preuzmu odgovornost. Zabrinjava i činjenica da svoju djecu pretjerano štite od onih iskustava u koja ih baš oni nesvjesno guraju, bez prethodnih uputa. Preskaču se brojni procesi prije nego što im u ruke daju „čarobne naprave”, dok svoje strahove i nepovjerenje rješavaju pametnim satom oko djetetove ručice.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb | Photo by Daniel Cañibano on Unsplash

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………