S Fejsom nisi sam(a), ili ?! [3]

…što mi ne ulijeva nadu u trenutku „istraživanja” Gdje sam nakon višegodišnje konzumacije Facebooka?. Prašina se stopila s površinom zaboravljenih, dragih naslova.

Prva asocijacija – VRIJEME. Negdje iz sjećanja izvlačim da su ti naslovi bili utočišta, svakodnevna digresija usred uspuhanih dana. Vrlo živa i životna stanica za predah, „umrtvila se”, a da ni okom nisam trepnula!

Fejs je postao zamjena. Taj pozamašan sloj prašine trenutno mi je izvrnuo perspektivu. Osjećam se neobično, kao da sam se „izmjestila iz sebe”, a nemam pojma kad se to dogodilo. Gdje je poskočilo vrijeme?

Da bi se nova navika „posadila” dovoljna su tri dana. Ako tri dana uzastopno budem listala zaboravljene knjige, mogu li ih „oživjeti” i popraviti taj loš dojam izazvan neočekivanim osjećajem promjene bez svjesne namjere? Jesam za promjene i ne zazirem od njih, ali volim ih imati ih pod kontrolom. Želim sama odlučiti o njima i imati priliku propitivati vode li one kvalitetnijem životu ili ne. A Facebook se samo dogodi, povuče te brzo i lukavo, i ne osjetiš ni onaj minimalni „prijelaz”.

Asocijaciju „VRIJEME” nastavljam razvijati. Spoznaja postaje slojevita i teško je razlučiti kojim je sve promjenama životnih navika ili identiteta „kumovao” Facebook. Otkrivam brojne staze koje vode do novih i novih pitanja, ali ne odbacujem da u svemu tome ima i tragova idealiziranja prošlosti, jer pogled prema njoj zna biti sanjiv i romantičan. Međutim, teško je ne uvidjeti jednu razliku.

Kad u dnevnom intermecu listaš knjige, a ne visiš na računalu ili mobitelu, vrijeme definitivno teče sporije. Sadašnjost je uhvatljivija. Baviš se jednom temom studiozno. Katkad možda i zalutaš u nekolicinu srodnih, ali si drukčije usredotočen na vrijeme. Ulaziš duboko u srž svojih interesa.

Knjige i pisani tekstovi vode te korak po korak do cilja, u laganom ritmu, s manje pritiska i bez stresa. Ne hitaš prema njemu preskačući nekad i po dvije – tri stepenice, ne hvataš zrak zbog brojnosti informacija koje ti se nude usput, ne može ti se tako lako dogoditi da zaboraviš misao vodilju.

Penješ se lagano – stepenicu po stepenicu, i na svakoj malo zastaneš i promisliš. Ako ti se ne svidi, štivo zatvoriš odmah, jer nema dalje. Promijeniš aktivnost, radiš nešto drugo. Nema mogućnosti da ćeš naići na još neka izlaganja i razmatranja odabrane teme koja će te uskovitlati, razljutiti, zaprepastiti, u kojima ćeš vremenski zapeti, jer dok biraš što ćeš uzeti u ruke i listati, podešavaš i neku skalu očekivanja, činiš određenu selekciju. S knjigom i pisanim tekstom je puno sigurnije, u odnosu na istraživanje brojnih tema putem interneta ili u komunikaciji putem društvene mreže.

Pročitaš dio, djelomično zatvoriš – na mjesto gdje zastaneš spretno uguraš kažiprst da ti se ne izgube rečenice koje želiš „preživati”. Palcem držiš jednu stranu korica, a preostalim prstima onu drugu.

Pogled usmjeriš nekamo pa određeno vrijeme razmišljaš i komuniciraš sa sobom, sve dok ti se prsti ne ukoče.

Iako nisam i nikad neću izgubiti naviku čitanja, ipak uviđam neke promjene otkako „živim” na društvenoj mreži. Taj „razgovor sa sobom” katkad se skrati. Jer me uhvati poriv da „otrčim” na Fejs i brže-bolje podijelim spoznaju s brojnim društvom koje je uvijek „tu”, pri ruci. Poslije zavirujem i skačem na zvono mobitela kako bih provjerila što će „ekipa s Fejsa” komentirati. O, da. Budimo iskreni! Nebrojeno je mnogo ljudi uvučeno i do te mjere da im je izmaknuo pojam o stvarnoj samoći.

Fejs je uvijek tu, mnogobrojna publika na njemu čeka na svježe priče i događaje. Zbijeni su negdje u mobitelu koji je uvijek tu negdje i komunikacija se nastavlja, i nastavlja.

Stvara se dojam prisnosti i povjerenja. Vrlo će lako potpuno i bez zadrške prijeći na „drugu stranu”, jer se ih lagano i vrlo podmuklo obuzeo osjećaj da „ne žive” te da im se neke stvari nisu ni dogodile ako nisu i na Fejsu. Čak i kad su sigurni da se s tim osjećajem mogu šaliti i da su „iznad” njega, pa uz fotografiju na kojoj je buket svježih ruža „zalijepe” status koji, primjerice, glasi: „Moj mužić me opet divno iznenadio! Nije zaboravio na godišnjicu braka... A ako nije na Fejsu, kao da se nije ni dogodilo! Hahahaha..” Probude se jutrom pa pozdravljaju ekipu pratitelja uz fotografiju na kojoj je primamljiva šalica kave ili neka pozitivna misao za dan koji kreće. Uvečer ne liježu dok ne podijele „laku noć” i pokoju spoznaju toga dana.

S Facebookom nikad nisu sami! On je poput jednoga velikog realityja, ali rijetko i dokumentarnog. Daje priliku za intervencijom pa svoj život mogu učiniti kakvim god žele. Katkad je to loša, a katkad dobra stvar s Facebookom. Loše je kad se izgubi granica između „stvarnog” i „nestvarnog”.

Kad se izgubi potreba za samoćom, koja je prirodna i ima svoju funkciju, ili kad se uz Fejs odmičeš od stvarnog trenutka, „živih ljudi” koji su fizički s tobom u nekom trenutku. Sve ovisi o čovjeku i kontroli koju ima „nad svojim JA na Fejsu”. Za tren se može postati taocem nekoga izmišljenog identiteta kreiranog na društvenoj mreži. Ako stvarnost nije onakva kakvu osoba želi i priželjkuje.

• Identitet na društvenoj mreži

Postoji mogućnost kreiranja i ljudi je koriste u razne svrhe i s različitim motivima.

Kad je čovjek negdje sam i kad ima potrebu podijeliti svoj doživljaj s nekim, zašto ne nazove određene ljude i podijeli to s njima, već se obraća svima, najčešće bez selekcije? Ako je opet u nekom odabranom društvu, čime je motivirana potreba da s još više ljudi dijeli, čak i posve osobne trenutke?

Jer na Fejsu, definitivno, za tu široku publiku, svi grade neki svoj identitet. Predstavljamo sebe onakvima kakvi jesmo, ili kakvi bismo željeli biti. Katkad čak i istražujemo kako je živjeti u nekim karakterima koji zapravo nismo. Sve ovisi o motivima „života na Fejsu”. O tome što točno kompenziramo svojim bivanjem u virtualnom prostoru. Ovisi i o tome kako koristimo Fejs i s kojim ciljevima. Zbog zabave kad nam je dosadno, potrebe da se kreativno izrazimo i prenesemo neku možda vrijednu i zanimljivu poruku, učinimo kakav društveni angažman, plasiramo ono što radimo i osvojimo tržište, iziđemo iz anonimnosti – zbog posla, izgubljene prilike i loših izbora u životu, zbog nesigurnosti, narcisoidnosti, nedovoljno razvijenih društvenih vještina, ekonomski loše situacije koja ne dopušta stvarno kretanje...

Publika, brojni prijatelji, postaju zrcala putem kojih mnogi, vrlo često, traže odraze vlastitog života.

Sve je to u redu, ako Fejs ne postane jedini odraz čovjekov i onoga što radi. Ako postoji mjera i svijest o motivima. Ako kreacija na Fejsu nije apsolutno suprotna stvarnom biću. Ako smo svjesni što činimo na Fejsu i tako za svaki svoj status.

Facebook je primamljiv i zato što ljudima pruža mogućnost da na nekoj globalnoj razini zabilježe i ostave tragove svoga postojanja. I dobro je dok u to imaju uvida, ali ako se prijeđe granica te uvid preraste u privid, stvarni život stagnira. Pored brojnih prijatelja na Fejsu, treba zadržati svijest o stvarnoj, realnoj samoći, onoj imanentnoj čovjeku. Koji se i rađa, a i umire – sam. S tim dijelom sebe treba uvijek zadržati dobar odnos i dobru komunikaciju, ne ostavljati ga nerazvijenog i kržljavog radi prividnih druženja na društvenoj mreži.

Možemo li provjeriti jesmo li i koliko prešli tu „granicu” iz stvarnoga u nestvarno?

Samo zamislite situaciju da se nekim slučajem i iznenada „sruši” mogućnost virtualne komunikacije na dulje vrijeme, da nestane struje, da svi sateliti prestanu funkcionirati...

• I zatim zaronite u sebe, osluhnite se.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………