Snaga TIŠINE [1]

Jedan od razloga, iako ne i jedini, jesu brojni komunikacijski kanali koje posjedujem na više tehničkih uređaja koji su svakodnevno uz mene, jer putem njih održavam i njegujem brojne kontakte s ljudima koje nemam priliku često ili uopće susresti zato što žive na udaljenim mjestima ili zato što imamo premalo slobodnoga vremena za susrete i druženja.

Dio je vezan za poslovnu komunikaciju, ali to je druga tema kojom se u ovom tekstu neću baviti. Putem brojnih „kanala” koje pruža suvremena tehnologija komuniciram i s mnogim nepoznatim mjestima, kao i s onima na kojima sam prethodno bila.

Pratim zbivanja, u tijeku sam, uključena sam, u interakciji sam s tom bližom i daljom, poznatom i nepoznatom okolinom.

Vjerujem da ta komunikacija donosi određeno iskustvo, nikad i nisam negirala da je riječ o iskustvu.

Također mi je jasna razlika između tih iskustva i onih koja stječem i doživljavam kada sam u neposrednom i „živom” kontaktu s ljudima, mjestima i događajima. Kako su mi mediji, komunikacija te psihologija tri naročito draga područja, često sam se upuštala i u vlastite male projekte kako bih doživjela neka iskustva vezana za komunikaciju putem medija te što više spoznala i naučila štogod zanimljivoga o tome na koji način mediji utječu na ljudsku prirodu, u čemu se virtualna komunikacija razlikuje od neposredne i „face to face”, kako utječe na međuljudske odnose, mijenja li percepciju svijeta, mijenja li dugotrajna izloženost takvoj komunikaciji čovjekovo ponašanje te u kojoj mjeri, postoji li kakva predispozicija za određene promjene, jesu li one i koliko na svjesnoj razini, i sl.

Već je sasvim jasno da se čovjekova percepcija svijeta konzumacijom medija uistinu mijenja, da se mijenja i način života i stoga sam i zagovornik medijskog obrazovanja od najranije dobi kako bismo imali kontrolu nad tim promjenama te ih iskoristili za napredak i kvalitetniji život, a ne obrnuto.

• Jesmo li u mogućnosti izabrati i potom kontrolirati razinu ili dubinu emocionalnog odnosa prema medijima posredstvom kojih komuniciramo s okolinom i primamo informacije?
• Možemo li razviti imunitet od eventualnoga nezdravog odnosa i pomiču li se vremenom granice koje smo si postavili, ako jesmo?
• Postoji li određena opasnost da ćemo zanemariti komunikaciju sa sobom, da ćemo postati drukčije osobe ili, s druge strane, možemo li virtualnom komunikacijom prevladati neke svoje strahove, frustracije, postati bolji ljudi? Kvalitetnije živjeti svoje živote? Može li nam ona pomoći da lakše i bolje upoznamo sebe, detektiramo svoje „slabe točke” i uhvatimo se ukoštac s njima?
• Koliko je izvjesno da usporedo s njegovanjem nekoga svoga avatara razvijamo i određene obrambene mehanizme koji vrijede u toj „drugoj zbilji”?

Što više razmišljam o tome, dolazim do zaključka da je virtualna stvarnost, jer to danas i jest stvarnost, jednako kompleksna kao i sam realni život, a da smo svjetlosnim godinama daleko od uvođenja reda u toj drugoj stvarnosti.

Međutim, već dovoljno dugo postoji da bismo mogli početi ozbiljnije analize pogrešaka koje smo učinili kad smo se usput zabavljajući u trenutcima dokolice i potaknuti znatiželjom našli tako neozbiljni i nezreli na jednom, zapravo vrlo ozbiljnome, mjestu. Situacija koja vlada u bespućima virtualne zbilje i nakon više desetljeća otkako egzistiramo u njoj jasno govori da je većina i nadalje nesvjesna posljedica, dobrih ili loših, da je velika većina konzumenata u stanju „pijanih guski koje su zalutale u magli”.  

O tome želim pisati u ovoj i nekoliko sljedećih kolumni, i to iz osobnog iskustva.

Prije nekoliko tjedana, baš kada sam se našla usred godišnjeg, ostala sam bez svoga virtualnog identiteta koji godinama postoji i djeluje.

Iako upravljam njime, shvatila sam nešto neobično tek sad kad je nedostupan. Taj je identitet nekakvom magijom postao neovisan o meni i mojoj stvarnosti u realnom prostoru i vremenu, ne sasvim, ali u nekoj dobroj mjeri ipak jest. Kad je nestao shvatila sam da je nekim dijelom postao svoj i to ne mojom voljom. To se dogodilo iako sam bila uvjerena kako ga apsolutno kontroliram, kao sam imuna na sve njegove zamke i unatoč odluci koju sam donijela u trenutku kad sam ga postavila u javni prostor – da će biti istinoljubiv i apsolutno u skladu s onime što jesam.

Možda ovo što otkrivam na prvu djeluje zastrašujuće, ali nije kako bi moglo biti da sam kojim slučajem bez svih prethodnih spoznaja i dogovora sa sobom, otvorila svoj javni profil. Zanimljivo je što sve otkrivam otkako sam odlučila prihvatiti da me nema, ne samo na društvenoj mreži nego i svim drugim komunikacijskim kanalima koji se vežu za nju.

Godišnji je odmor i vrijeme za putovanja. Putovala sam već i putovat ću još. Ove godine ne mogu podijeliti nijedan svoj trenutak s ekipom od sto ili čak i više ljudi, ne znam točan broj, s kojima komuniciram virtualno. Ne znam ni gdje oni ljetuju, ne vidim što doživljavaju i lišena sam brojnih sličnih informacija. Nisam usamljena zbog toga. Nisam ovisna o toj komunikaciji, niti sam ikad bila, ali moram priznati da uočavam promjene i da dolazim do zapanjujućih spoznaja.

Ljetovanje bez Facebooka i Messengera nije mi ni lošije, a ni bolje, već samo drukčije. Drukčije komuniciram sa sobom i s drugima.

Prisiljena sam mijenjati i načine na koje se informiram o društveno-političkim temama. Potraga za onim vijestima koje me zanimaju puno dulje traje, ali navikavam se. Češće odustajem od informacija, jer me živcira sve što usput pročitam dok tražim bitne i one koje su mi zanimljive.

Na Facebooku imam sve prečice do njih, a sada uviđam koliko površno pamtim nazive portala koje pratim. S obzirom na sve poteškoće na koje nailazim da bih komunicirala sa svijetom, toliko mi se popravio „sluh” da mi je bilo nepodnošljivo slušati stupidne komentare i nevjerojatno neinteligentna pitanja koja su novinari postavljali sugovornicima tijekom prijenosa posljednjega ispraćaja velikog i talentiranog umjetnika i dragog čovjeka Olivera Dragojevića. Obje televizijske kuće koje su prenosile događaj prešle su granice dobroga ukusa. Morala sam ugasiti ton, bilo je baš nepodnošljivo i degutantno koliko loši novinari i urednici mogu oskrnaviti ljudsku intimu! Taj je događaj trebalo prenositi u tišini.

Tišina je također način na koji komuniciramo. I to vrlo znakovit i snažan. Otkako sam u izolaciji, ponovno otkrivam sve blagodati TIŠINE i druge načine na koje možemo kvalitetno komunicirati i sporazumjeti se sa sobom i s drugima.

Nije da ih nisam njegovala i uz virtualnu, samo je sada mogu još snažnije doživjeti i shvatiti koliki sam sretnik, jer sam razvila kritičnost u odnosu na medijske sadržaje. Masovni su medij, čini se, sve više tu isključivo za one ispodprosječnih komunikacijskih kompetencija, što nije nikakav napredak.

Koliko ispodprosječan moraš biti da u trenutku prijenosa jednog tako tužnog i intimnog događaja kao što je posljednji ispraćaj u kadar dovedeš ženu koja je ležala s pokojnikom u bolnici u trenutku dok se borio s bolešću te joj postaviš sljedeće pitanje: „Kako se osjećao u trenutcima bolesti?” Uistinu sam ostala u šoku.

• Malo tišine, molim!

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

…………