Globalne kompetencije?

Iako Hrvatska još nije članica OECD-a, naši petnaestogodišnjaci već peti put sudjeluju u testiranju koje se održava svake treće godine. Rezultati naših učenika na tim PISA testovima dosad su uglavnom bili ispodprosječni i to je bio jedan od razloga za pokretanje cjelovite kurikularne reforme. 

Od ove godine, međutim, osim čitalačke, matematičke i prirodoslovne pismenosti koje su se dosad ispitivale, ispituju se i globalne kompetencije učenika.

Globalne kompetencije obuhvaćaju znanja, vještine razmišljanja, socijalne vještine i sustav vrijednosti. Definirane su četirima domenama: istraživanje svijeta, prepoznavanje i poštivanje tuđih perspektiva, komuniciranje ideja i pokretanje akcija za promjene u svijetu. Pretpostavljaju znatiželjnog učenika, motiviranog za učenje, otvorenog prema različitostima, spremnog na dijalog, odgovornog i poduzetnog. Od učenika se očekuje da zna procijeniti informacije,  formulirati argumente, objasniti složene situacije ili probleme, prepoznati i analizirati različite perspektive iz kojih drugi gledaju na problem, uspješno komunicirati (i) s neistomišljenicima te odgovorno promišljati o posljedicama aktivnosti koje namjerava pokrenuti.  

Dva su različita tipa pitanja kojima se ispituju globalne kompetencije u PISA 1918. testiranju: jedna su pitanja u ispitima,  a druga u upitniku.

Koncept tipičnog ispitnog pitanja izgleda ovako:

Od učenika se, dakle, ne očekuje nikakva reprodukcija zapamćenih sadržaja. Da i postoje sadržaji koje treba naučiti kako bi na ta pitanja odgovorio, učenik ih ne bi ni trebao učiti.  Dovoljno bi bilo samo ZNATI RAZMIŠLJATI! U pitanjima zatvorenog tipa od učenika se očekuje da promišlja o tome što čita, povezuje, zaključuje, procjenjuje i odabere točan odgovor... A u odgovorima na otvorena pitanja od učenika se očekuje da sažme, argumentira, izrazi i obrani svoje stavove i razmišljanja...  A sad dolazimo do najvažnijega pitanja: Tko je kriv što nam učenici na PISA testiranjima podbacuju? Dakako da će sustav krivnju pokušati svaliti na učitelje. Ali problem NIJE u učiteljima.

Uvjerit ćete se u to još više pogledate li pitanja u upitniku:  

Učenik je u upitniku pozvan na promišljanje... u ovom konkretnom pitanju, pozvan je na promišljanje o stavovima i ponašanjima učitelja svoje škola prema učenicima drugih kulturnih grupa:  imaju li učitelji u njegovoj školi predrasuda prema drugim kulturnim grupama, govore li o njima negativno, optužuju li ih za probleme u društvu..., imaju li od takvih učenika niža očekivanja... I ostala pitanja u ovogodišnjem PISA upitniku  ukazuju na cilj da se ispitivanjem znanja i kompetencija učenika analitičarima OECD-a pribavi podatke za stvaranje vrlo jasne slike stanja u društvu i stanja u školstvu svake od 80 zemalja koliko ih se ove godine prijavilo za testiranje.

Sjećate li se što se dogodilo one godine kad rezultati finskih učenika nisu bili među 5 najboljih u svijetu? Finska je odmah reagirala reformama sustava. A mi? Naši učenici već četiri testiranja zaredom (što znači već 12 godina) osciliraju oko crte ispodprosječnoga, ali umjesto da promjene sustava, optužuju učitelje da ne rade svoj posao kako treba! Učitelji rade po starim programima jer sustav naš nacrt cjelovite kurikularne reforme iz dana u dan pretvara u sve veću sprdačinu. Najnoviji je biser to što od izdavača traže da u roku od 3 mjeseca sklepaju eksperimentalne udžbenike prema kurikulumu koji još nije usvojen, koji je još u doradi i za koji nitko ne zna kako će na kraju izgledati i što će se točno tražiti od učenika... Halo?

Zašto mi uopće trošimo pare i vrijeme na sudjelovanje u PISA ispitivanjima? Za rezultate koje naši učenici (ne) postižu na tim ispitivanjima ionako nisu i ne mogu biti krivi učitelji, nego sustav. Od učitelja se neprestano traži da se mijenjaju i usavršavaju. I oni to čine. Ali što vrijedi sav učiteljski trud i usavršavanje kad se SUSTAV ne mijenja? Tek nam, s vremena na vrijeme, puhne  malo prašine u oči nabacivanjem šminke?